dugo u noć

nis baš pisala u zuadnje vrime. samo neki postići i neki videići i to. ali morun van reći da san u nekin čudnin stuanju kuo odbija objektifikaciju (u nekin smislu, kad pišeš objektiviziraš, linariziraš, to postaje kodificirano) tako da se osićun ka bi počela o tuomu pisati da bi mu uništila magiju. ili možda čak ne i to. možda ne želin o tomu pisati jer (i ovo) pisanje na neki nuačin ko da govori "sa si okej s tin", "sa si to probavila pa more na papir", ko nešto retroaktivno, nešto s čin san se već pomirila. jua san uvik bila juaka na objektivizaciji svoga života i na promuatranju sebe i drugih i unda stvuaranja priče od sebe i od drugih. to je onuaj odmak ki vjerovatno pisci imaju, ili svi ki na neki nuačin proučuavaju živuot a u njemu sudjeluju samo djelomično, jer su zabavljeni njegovun reprezentacijun - bilo di. jua san našla blog ko nuačin ispražnjivanja tie potrebe, ali sada najedanput ne muogu niti govoriti o tuoj stvari, a kamoli pisati. možda i meni treba djelić pruavoga života, ne podvojenoga na dvi svijesti, nego samo jua u trenutku spojena cijela, bez misli o tomu ča se točno doguađa, bez misli o potezima, o planiranjima i o kontroliranju. vrime jie za to, u biti odavno je prošlo.
to je sigurno ruazluog zuač stvarno sretni ljudi ne pišu, jer su spojeni sa sobun, ne osićaju tuaj suvišak i možda tu buol od nemogućnosti da budu skruoz na jednin mestu u jedno vrime u tin trenu, i unda valjda imaju osjećaj da želu verbalizirati, da ga nekako vrnu? ne znun, sa san stvarno zabrijala, ali recimo zuač se ne pišu ljubavne pisme o ljubavnoj srići? uvik samo buol - jer ti nešto fali, jer si polovičan, jer jer jer, jer ima "jer" i unda tuaj "jer" truaži ostatak rečenice svuder, pa se ta rečenica produži i ona vrludua i truaži se...truaži sriću, i unda staje. točka. stanka. mislin da san možda na nekoj svojuoj stanki, možda još uvik na točki-zarezu, ali ne uhodi me želja za rečenicama.