u podrumu

ca zelite? ivana govori da san pretajnovita, spominjin stvuari, natuknin ih ali ih ne izgovuarun. djelomicno zbog toga ca san nekako praznovjerno uvjerena da ce rici izmanipulirati osjecaj, a djelomicno zbog toga jer mi se cini preintimno za blog.
muoj najvisi problem je to ca su moji odnosi ciesto iskljucivo lingvisticki, ostvarivaju se i odrzuavaju preko jezika. pogotovo, ljudi ki me privucu su naravno ljudi ki isto toliko volu govoriti ko i jua, i ki volu razgluabati o ricima i pojmovima i o ljudima, ljudi kima je modus vivendi govor obuojun sarkazmun i ironijun. to je dosta zabavno na prvu, ali postaje problem kasnije jer ispade da van je cijeli odnos izgruadjen od tih cvrstih zidov ironije i sarkazma, kih je tiesko razbiti. kako krienuti dalje od toga? jer korak dalje prema osobi je trenutak slabosti, ili recimo senzbilnosti. da je ironija i sarkazam bilo cua drugo osin struaha, sve ovo ne bi bi problem jer bi mogla jednostavno preskociti tuaj zid i gotovo. ali isprepletenost sarkazma, ironije, struaha, i kukavicluka je mjesavina kua je osudjena na neuspjeh? osim ako se sudba nekako ne upletie...sudba zvuana alkohol mozda.
ali  s druge struanie, znua biti i dosta zanimljivo. jucier san ositila kako rici moru milovati, cak i ako cijeli sadrzaj i forma nema nikakve veze s onin ca se govori. samo osicas da zelis biti na tin mestu zauvik, da se ne zelis maknuti, i unda se rici sluazu jedna za drugun bez prestanka, mozda i bez ruazloga, ali posto je to jedini medij u kin mores funkcionirati i u kin "plivas" unda se s njin boris i nosis kako znuas i umijes.
znun da su svi ovo u nekin trenu ositili, ali meni se mozda jedan put dogodilo, i to ako. i ne zelin preuvelicuavati, mozda niece nista ni biti. ali tuaj osjecaj da neko zeli biti kraj tebe. and vice versa.