uvik isti scenarij s manun. to ponuavljanje, ti obrasci ki su uvik isti pa sun sebi postaneš dosadan. ča je bilo: bili smo na predavanju i kako se jua čiesto uživljuavun u stvuari malo previše (to mi svi govoru, zapravo, a je li jua to mislin, to još morun razmisliti). Tako predavanja, ako su interaktivna, postanu mesto za raspravu u ku se jua (i svi moji s programa) čiesto dobrovoljno uključimo.
Danuas je jedan muoj kolega nešto govori i cijeli se uživi a jua san sidila kraj njega. jua očito nis skužila, ali valjda san se i jua s njin počela micati ili grimase ruaditi - ali nesvjesno, znun točno ča je govori, slušala san ga - i na kraju su mi ljudi s predavanja došli i rekli to, da su se osićali ko da su u nekoj predstavi. Jua puojma nisan imala da je to bilo tako izruaženo. vjerovatno da je sve to kamera snimala bi se suama sebi začudila. Ali kad smo kod pitanja kontruole, ili samokontruole, istina je da u tin trenu stvarno nisan mislila o tomu kako se ponuašun niti ča činin (mislin, nis bila u deliriju, jeli, ali inače je osjećaj samokontruole jači). i sada se pitun - ako je to moje pruavo ponuašanje, ako san jua takva, trebun li to prominiti, mislin - čovik se more naljutiti, a i ti ča su gledali mene kako izvodin (iako nis stvarno bila svjesna toga) možda nisu mogli slušati njega skruoz do kraja. zafrkano je to. i unda, ako sada, ko i puno puno put do sad, prihvatin tuaj komentuar - ki je samo još jedan u nizu onih ki ti govoru "nisi savršena", "imaš mane, i to puno njih" - i prominin svoje ponuašanje, duojće samo do još jače kontruole i cenzure ponuašanja tako da se više nikad nieću ponuašati onako ko ča mi duojde organski. i to samo zuato jer ne muogu/ne znun primiti kritiku, ili možda čak šalu na svuoj račun nego mi odma proruadi mehanizam izglađivanja neravnosti svoje ličnosti. dobro san se ispeglala ovih godin, sada san tek skužila. možda zapravo ljudi ki me znaju ne znaju kakova san jer san isplela tako juaku i čvrstu mrižu
kroz ku ni kumarica ne more proletiti, a da ni suama nisan to znala. zapravo nakon svake šale, kritike, jua bi to konstantno ispruavljala (ili pokušuavala ispraviti). Nekako ko da mi se tek sad to rasvitlilo, i sad uviđun da to ni nuačin, autokorektura do krajnosti. možda bi suama sebi trebala reći: "ti si bila klaun danuas", pa unda kad mi drugi put to neko drugi rečie (ča je indirektno zapravo i bilo to) "ti si bila klaun" da jua rečin "jeli? nis ni skužila. valjda je to dio mene." I unda, ako san stvarno nekoga povrdila (ko ča je vjerovatno bilo danuas) ispričati se tuoj osobi. Skužila san da san slučajno iskoristila rič "klaun" ali zapravo je zanimljivo u ovin kontekstu spomienuti ča mi je Adriana (moja prijateljica klaunica, ali profesionalna. Da, to postoji.) rekla u vezi klaunov. Klaun morua moći ismijati svoje nuajgore mane; njemu je profesija da si nuajde nešto - visoki gluas, kreštav, juaku mimiku, gestikulaciju, i unda to brutalno ismijie. tako da se ta velika "mana" utopi u humoru. Ona još isto tako rečie da se sviemu treba smijati i da ništa ne bi trebalo biti tako ozbiljno, ko ča ljudima izgleda (u relativnin terminima, naravno, jer naši su "problemi" zapravo juako, kako bi se engliezi izruazili "petty"). Ka budin imati snuagie suama se sebi nasmijati, ali iskreno, dok mi se drugi smijie, znaću da san napredovala.
Za ovuaj poust ne znun ni jel treba završiti u mojin dnevniku, a ne online, da ga svi vidu, ali nuadun se da će to juavno priznuanje biti s jednie struanie katarzično. iako, nedovoljno je to ovako reći, te riči kie se prosipaju po stranicama i dnevnicima i blogovima i mejlovima bez prestanka, i kie tako malo znuaču, ono, samo ih izgovoriš, blebneš i oto su. just like that. ali, ne želin završiti defetistički i profetski sa stavun "riči su bezvrijedne" jer to ni ono ča mislin. to je samo tako. ko ča je S. de Beauvoir rekla o ričima (stavila ih na svoje pruavo mesto): I take words and truth to be of value. juako staloženo, bez skandaloznih izjava, bez pretjerivanja, ali ni uvećuavanja. uglavnom, odlutala san dobro.
ne znun kako će ova moja štuorija završiti, ali meni je u životu aksiom bi: uvik se minjati, uvik se popruavljati, ispruavljati, prepruavljati, prekruajati, i to je istina - to je dugi i vječni proces. Ali čini se da je to isto bi jedan idealistički, ali i dosta opasan proces, ki vjeruje u stalni progres, ki je zaburavi nesavršenosti i sitničavosti, i na kraju krajeva - ljudskost, bliskost sa "niskin" pod velike navodnike - nismo nad-ljudi. SIćun se, već u osnovnoj škuoli ka cijeli razred ni pričua s manun, svaki dan bi dolazila u škuolu s novun idejun o tomu kako ću se ponuašati. sve isplanirano, iskrojeno. Na primjer, rekla bi sebi, danuas niećeš govoriti. i unda bi cijeli dan provela tako (iako nikad nis mogla do kraja to proviesti, naravno, koncept mene i ne-govoriti ne griedu zajedno), ali uvik s nekin planun, misleći možda...a ne znun ni suama ča san mislila, ali je duavno počelo to planiranje mene prema nekoj uvrnutoj ideji. nis si dopustila da se puštin, pa ča bude. jer oto ima puno zamki, oto ležu opasnosti. Na primjer, u ovomu blogu za mene leži "opasnost" da će biti kritiziran ko "ča to pišeš, zabrijala si, i sl." i možda ga prije ne bi ni napisala, iz tie želje da svima vama to bude zanimljivo, dobro, bla bla...ali sada se mislin, baš me briga, nekako, ki oće neka čita, ki nieće, nek ne čita, pitanje je samo zuač jua to pišin. ali to je nešto na ča ne znun odgovoriti. neki egzibicionizam čude vrste. ali je još uvik sakrivin, iza ekrana, iza granic Njemačke i Slovenije, iza sedam brda i sedam gora. puno je lakše. vjerojatno je da san kukavica.
koliko je dubuok "jua", ka misliš da znuaš nešto o sebi - eto ti ga na! raspad. i unda jope uspon. i tako dalje. to je ritam, i puls je ritam, u početku bijaše ritam.noć-dan, svitlo-škuro. rič-pauza-rečenica-pauza.
doviđenja, dragi, doviđenja
Danuas je jedan muoj kolega nešto govori i cijeli se uživi a jua san sidila kraj njega. jua očito nis skužila, ali valjda san se i jua s njin počela micati ili grimase ruaditi - ali nesvjesno, znun točno ča je govori, slušala san ga - i na kraju su mi ljudi s predavanja došli i rekli to, da su se osićali ko da su u nekoj predstavi. Jua puojma nisan imala da je to bilo tako izruaženo. vjerovatno da je sve to kamera snimala bi se suama sebi začudila. Ali kad smo kod pitanja kontruole, ili samokontruole, istina je da u tin trenu stvarno nisan mislila o tomu kako se ponuašun niti ča činin (mislin, nis bila u deliriju, jeli, ali inače je osjećaj samokontruole jači). i sada se pitun - ako je to moje pruavo ponuašanje, ako san jua takva, trebun li to prominiti, mislin - čovik se more naljutiti, a i ti ča su gledali mene kako izvodin (iako nis stvarno bila svjesna toga) možda nisu mogli slušati njega skruoz do kraja. zafrkano je to. i unda, ako sada, ko i puno puno put do sad, prihvatin tuaj komentuar - ki je samo još jedan u nizu onih ki ti govoru "nisi savršena", "imaš mane, i to puno njih" - i prominin svoje ponuašanje, duojće samo do još jače kontruole i cenzure ponuašanja tako da se više nikad nieću ponuašati onako ko ča mi duojde organski. i to samo zuato jer ne muogu/ne znun primiti kritiku, ili možda čak šalu na svuoj račun nego mi odma proruadi mehanizam izglađivanja neravnosti svoje ličnosti. dobro san se ispeglala ovih godin, sada san tek skužila. možda zapravo ljudi ki me znaju ne znaju kakova san jer san isplela tako juaku i čvrstu mrižu
kroz ku ni kumarica ne more proletiti, a da ni suama nisan to znala. zapravo nakon svake šale, kritike, jua bi to konstantno ispruavljala (ili pokušuavala ispraviti). Nekako ko da mi se tek sad to rasvitlilo, i sad uviđun da to ni nuačin, autokorektura do krajnosti. možda bi suama sebi trebala reći: "ti si bila klaun danuas", pa unda kad mi drugi put to neko drugi rečie (ča je indirektno zapravo i bilo to) "ti si bila klaun" da jua rečin "jeli? nis ni skužila. valjda je to dio mene." I unda, ako san stvarno nekoga povrdila (ko ča je vjerovatno bilo danuas) ispričati se tuoj osobi. Skužila san da san slučajno iskoristila rič "klaun" ali zapravo je zanimljivo u ovin kontekstu spomienuti ča mi je Adriana (moja prijateljica klaunica, ali profesionalna. Da, to postoji.) rekla u vezi klaunov. Klaun morua moći ismijati svoje nuajgore mane; njemu je profesija da si nuajde nešto - visoki gluas, kreštav, juaku mimiku, gestikulaciju, i unda to brutalno ismijie. tako da se ta velika "mana" utopi u humoru. Ona još isto tako rečie da se sviemu treba smijati i da ništa ne bi trebalo biti tako ozbiljno, ko ča ljudima izgleda (u relativnin terminima, naravno, jer naši su "problemi" zapravo juako, kako bi se engliezi izruazili "petty"). Ka budin imati snuagie suama se sebi nasmijati, ali iskreno, dok mi se drugi smijie, znaću da san napredovala.
Za ovuaj poust ne znun ni jel treba završiti u mojin dnevniku, a ne online, da ga svi vidu, ali nuadun se da će to juavno priznuanje biti s jednie struanie katarzično. iako, nedovoljno je to ovako reći, te riči kie se prosipaju po stranicama i dnevnicima i blogovima i mejlovima bez prestanka, i kie tako malo znuaču, ono, samo ih izgovoriš, blebneš i oto su. just like that. ali, ne želin završiti defetistički i profetski sa stavun "riči su bezvrijedne" jer to ni ono ča mislin. to je samo tako. ko ča je S. de Beauvoir rekla o ričima (stavila ih na svoje pruavo mesto): I take words and truth to be of value. juako staloženo, bez skandaloznih izjava, bez pretjerivanja, ali ni uvećuavanja. uglavnom, odlutala san dobro.
ne znun kako će ova moja štuorija završiti, ali meni je u životu aksiom bi: uvik se minjati, uvik se popruavljati, ispruavljati, prepruavljati, prekruajati, i to je istina - to je dugi i vječni proces. Ali čini se da je to isto bi jedan idealistički, ali i dosta opasan proces, ki vjeruje u stalni progres, ki je zaburavi nesavršenosti i sitničavosti, i na kraju krajeva - ljudskost, bliskost sa "niskin" pod velike navodnike - nismo nad-ljudi. SIćun se, već u osnovnoj škuoli ka cijeli razred ni pričua s manun, svaki dan bi dolazila u škuolu s novun idejun o tomu kako ću se ponuašati. sve isplanirano, iskrojeno. Na primjer, rekla bi sebi, danuas niećeš govoriti. i unda bi cijeli dan provela tako (iako nikad nis mogla do kraja to proviesti, naravno, koncept mene i ne-govoriti ne griedu zajedno), ali uvik s nekin planun, misleći možda...a ne znun ni suama ča san mislila, ali je duavno počelo to planiranje mene prema nekoj uvrnutoj ideji. nis si dopustila da se puštin, pa ča bude. jer oto ima puno zamki, oto ležu opasnosti. Na primjer, u ovomu blogu za mene leži "opasnost" da će biti kritiziran ko "ča to pišeš, zabrijala si, i sl." i možda ga prije ne bi ni napisala, iz tie želje da svima vama to bude zanimljivo, dobro, bla bla...ali sada se mislin, baš me briga, nekako, ki oće neka čita, ki nieće, nek ne čita, pitanje je samo zuač jua to pišin. ali to je nešto na ča ne znun odgovoriti. neki egzibicionizam čude vrste. ali je još uvik sakrivin, iza ekrana, iza granic Njemačke i Slovenije, iza sedam brda i sedam gora. puno je lakše. vjerojatno je da san kukavica.
koliko je dubuok "jua", ka misliš da znuaš nešto o sebi - eto ti ga na! raspad. i unda jope uspon. i tako dalje. to je ritam, i puls je ritam, u početku bijaše ritam.noć-dan, svitlo-škuro. rič-pauza-rečenica-pauza.
doviđenja, dragi, doviđenja
Primjedbe
Objavi komentar