ljudi moji, o čiemu da van pišin? osićun da se već misec i po dan samo vrtin u krug u krug u krug i da gledun suama sebe kako to činin i ne činin ništa po tin pitanju. ko zamorac, čoviče. morun priznati da se ovako izgubljeno nisan osićala skoro nikad. ono u americi ni bila izgubljenost, nego usuamljenost i tuga. nis tužna uopće, nis usuamljena niti malo. ali izgubljena u nekin ludin labirintu, i ne muogu se izdignuti iznad situacije (labirinta) da bi vidila izlaz. ni to nikakvo tragično stuanje, ni plač, ni očaj. samo dezorijentiranost u prostoru i vrimenu. ne znun, u zuadnjih nekoliko godin nekako san znala di grin i ča činin...a bilo je to i zacrtano...faks, pa san odma dobila stipendiju (nis morala misliti di ću ča ću), oma san se osigurala, isplanirala, da ne morun neder visiti...suspended somewhere in between...uglavnom, stvarno ne znun kako da opišin vo stuanje...ko da stvarnost postoji ali me se ne dotiče baš previše nego ko da me lagano okrhne, podsiti da je oto, i unda nestane, a jua se vrninin ovomu svomu čudnomu izoliranomu životu (unutarnje izoliran, ne vankašnje - sve jua činin, grin vanka, na radionice, družin se). da bar, o da bar, muogu reći da su ovo trenutci pronalaska sebe i razmišljanja o tomu di san i ča san. ili da bar muogu reći da su ovo trenuci stvuaranja, di jua nešto kreativno činin. ali ne. ne muogu to reći. možda ima tih trenutaka tu i tamo, kua koli točkica, ali većina je neka bjelina kua nema linije ni obrise ni točkice. mislin da se na engleski to rečie BLUNT. morun nešto prominiti. od danuas. možda je novi gruad, amsterdam koga znun samo po imenu iako živin u njemu. ajde, sa smo čak malo počeli izlaziti ča je okej. ljudi, kriećin, morun, ovako više ne ide. praktičari među vami sigurno ne kužu ništa ča jua pišin ka pišin ovako, ili možda umiru od dosade...ali ča ću, ka je to jedino ča muogu sada napisati. morun se trgnuti, baš ko da mi trebaju elektruode da me izbudu. a jope, osićun se budna do maksimuma. paradoks, paradoks, that's our life.
Primjedbe
Objavi komentar