eh, prošla je era otkad san zuadnji put pisala. to je zuato ča stvuari ča su se doguađale nisu bile za javnost, a u nekin amsterdamskin gradskin điru nisan ni bila...jebiga, skužila san da blog ni forma za mene, osin ka bi uspila pisati baš intimne stvuari, ali ne muogu sebi nikako objuasniti ZUAČ bi tako nešto napravila pa zuato nis mogla ni pisati o tomu. ljubavne brige, uglavnom...naravno. piši propalo, ali zanimljivo iskustvo, u svakin slučaju.
evo me, čitun. čitun, čitun, a ne znun zuač čitun. mislin da me je neka egzistencijalna kriza uvatila ovo, ko ča me čiesto vata i doma, ali u smislu, ne muogu nuajti pruave ruazloge za čitanje ili skuživanje nečega. ono, čitun i kao pravin se suama sebi da mi je to super, da to ima nekog smisla i znuačenja, ali zapravo nisan in da mud da to povjerujin. zapravo je sve pitanje vjere. vjere u svit: da, dua mi se činiti stvuari. vjere da stvuari muogu biti bolje: reformacija, projekti. vjere u sebe, da ćeš postati nešto: da će nešto ča ti činiš imati smisla. znun da ljudi ne mislu tako, znun da san idealistica, ali ča jua muogu?
pokušuavun se zadubiti u neke političke diskusije o stuanju na balkanu i o tomu kako treba djelovati i ne znun ča sve ne, i govorin suama sebi kako je to najvažnije, ali ne čitun ništa - nekako me ne vučie dovoljno. sve mi je to nekako zalipljeno na mene, sve me se nekako ne prima, ko da nisan premazana nekin dobrin lipilun...znun da za bilo čua da činiš, a da to činiš stvarno, da morua duojti iznutra, iznutra, ne izvanka - ali di je to moje iznutra? volin pivati, ali ča s tin? osićun se dobro dok pivun, ali ča? možda truažin više od sebe nego ča zapravo u sebi imun...to mi je palo na pamet, i unda san pomislila, kako tužno ako je čovik takav, da misli da more više nego ča zapravo more, to je baš za plakati. možda san jua zamislila da san više nego ča zapravo jies...i gledun ljude kako činu super stvuari, i uvjereni su u to (koliko moreš biti uvjeren u ovin svitu u išta ča činiš) i griedu dalje, proizvodu predivne stvuari. ka smo ko predivnih stvari, street art me fascinira - na vidjelu, na otvorenin, samo da te usrići dok prolaziš po gruadu, da pomisliš - gle kako ljudi mislu, glje na ki nuačin mislu , i unda stvoru to. ovuaj tip grie po gruadu i stuavlja muale ljudiće okolo, ko na ovuoj slici sa cigaretun.
a unda jope se misliš, jedini ruazluog ča uopće marto imaš vrimena da ovoliko razmišljaš o ovin stvuarima je zuato ča si dobila stipendiju i ne moruaš ruaditi za svuoj kruh svagdašnji, i za humus i za salamu i dimljeni sir i ne znun ča sve ne pojidieš ujutro...i unda ta razbibriga...iz čiega da neki tamo srednjoklasac crpi inspiraciju? čini mi se ko da to sve nekako ispade izdrkuavanje na smisao života, ili kod ovih naših novih ljevičara, na radničku klasu i ne znun ča sve ne, dok se doma sidi i čita Marxa ili nekoga neomarksista...a jope, ki govori da je to nebitno? ča je to ča je zapravo bitno, i ča to uopće znuači? nema centra, nema neke jezgre za uvatiti se, nema morala oko koga izgruaditi stvuari, nema ničega. jedanput san bila na predavanju na kin je srpska feministička teoretičarka opisala postmodernizam ko muore sa mualin santama leda, i unda ti, "postmoderni subjekt", skuačeš iz jednie sante na drugu, bez mira i bez ukorjenjivanja...takav je živuot i postua, bar ova neka globalna grupa ljudi, kua grie iz gruada u gruad, skakuće po europi ko da je to igra na sriću, ko s povezun na očima - hop, eto me u Litvi, kulturalne ruazlike, how do you say this in your language, how do you say that? hruana, kako se ljudi ponuašaju na cesti, javni prijevoz - skup ili jeftin, policija - progleduava kroz prsti ili ne? ovuaj puar putuje u Keniju (možda pomuagati dici kua nemaju obrazovuanje), ova je trenutno na masteru u Amsterdamu, ali već je primljena na drugi master u Parizu sljedeće godine...pitaš se di živi, ovo ili tamo? zanimljivo je, tek ča duojdeš na master, već počinju priče o master thesis, to nikako ne razumin - kako je to moguće? pa valjda bi disertacija trebala biti neki produkt tvoga čitanja, rada, istraživanja na tin masteru? kuoga vraga će nan sve te master thesis---a znuamo da ničemu ne služu, to nan je jasno, mislin ne sve, ali većina. i unda ka duojdeš na kolegij, već se priča o prvomu draftu za seminar, ali jebote, nismo ni počeli - nis pročitala ono ča trebun, ki seminar???
čini mi se da ko da ništa ne činin, osin kad ruadin neki projekt za Kali, i u Kalima...već mislin o letu i ča bi se moglo...na našemu vidikovcu, ki je super pozicija za mini kocerte, za mini projekcije, za svašta...ka bi se nešto otočko moglo tamo napraviti, ne neka invazija ljudi ki nisu iz otoka, nego naših ljudi...da se porazgovuara o infrastrukturi, o ekonomiji, o razvoju, ne znun...o bože ne znun ni suama ča pišin. ne znun jel imun u sebi neku prosvjetiteljsku dimenziju, božemiprosti, ali ovie godine bi imala osiguruanu lovu (jer dobivun stipendiju cijelo leto) pa me mati ne bi mogla opominjati da nemun love za živuot a stalno nešto činin...evo već san se nabrijala na to leto. sa dolazu marija i moreta, možda će se njima nešto dati, iako sumnjun. moreta - posla, rada, a marija...marija, njuoj kako čua šune.
evo me, čitun. čitun, čitun, a ne znun zuač čitun. mislin da me je neka egzistencijalna kriza uvatila ovo, ko ča me čiesto vata i doma, ali u smislu, ne muogu nuajti pruave ruazloge za čitanje ili skuživanje nečega. ono, čitun i kao pravin se suama sebi da mi je to super, da to ima nekog smisla i znuačenja, ali zapravo nisan in da mud da to povjerujin. zapravo je sve pitanje vjere. vjere u svit: da, dua mi se činiti stvuari. vjere da stvuari muogu biti bolje: reformacija, projekti. vjere u sebe, da ćeš postati nešto: da će nešto ča ti činiš imati smisla. znun da ljudi ne mislu tako, znun da san idealistica, ali ča jua muogu?
pokušuavun se zadubiti u neke političke diskusije o stuanju na balkanu i o tomu kako treba djelovati i ne znun ča sve ne, i govorin suama sebi kako je to najvažnije, ali ne čitun ništa - nekako me ne vučie dovoljno. sve mi je to nekako zalipljeno na mene, sve me se nekako ne prima, ko da nisan premazana nekin dobrin lipilun...znun da za bilo čua da činiš, a da to činiš stvarno, da morua duojti iznutra, iznutra, ne izvanka - ali di je to moje iznutra? volin pivati, ali ča s tin? osićun se dobro dok pivun, ali ča? možda truažin više od sebe nego ča zapravo u sebi imun...to mi je palo na pamet, i unda san pomislila, kako tužno ako je čovik takav, da misli da more više nego ča zapravo more, to je baš za plakati. možda san jua zamislila da san više nego ča zapravo jies...i gledun ljude kako činu super stvuari, i uvjereni su u to (koliko moreš biti uvjeren u ovin svitu u išta ča činiš) i griedu dalje, proizvodu predivne stvuari. ka smo ko predivnih stvari, street art me fascinira - na vidjelu, na otvorenin, samo da te usrići dok prolaziš po gruadu, da pomisliš - gle kako ljudi mislu, glje na ki nuačin mislu , i unda stvoru to. ovuaj tip grie po gruadu i stuavlja muale ljudiće okolo, ko na ovuoj slici sa cigaretun.a unda jope se misliš, jedini ruazluog ča uopće marto imaš vrimena da ovoliko razmišljaš o ovin stvuarima je zuato ča si dobila stipendiju i ne moruaš ruaditi za svuoj kruh svagdašnji, i za humus i za salamu i dimljeni sir i ne znun ča sve ne pojidieš ujutro...i unda ta razbibriga...iz čiega da neki tamo srednjoklasac crpi inspiraciju? čini mi se ko da to sve nekako ispade izdrkuavanje na smisao života, ili kod ovih naših novih ljevičara, na radničku klasu i ne znun ča sve ne, dok se doma sidi i čita Marxa ili nekoga neomarksista...a jope, ki govori da je to nebitno? ča je to ča je zapravo bitno, i ča to uopće znuači? nema centra, nema neke jezgre za uvatiti se, nema morala oko koga izgruaditi stvuari, nema ničega. jedanput san bila na predavanju na kin je srpska feministička teoretičarka opisala postmodernizam ko muore sa mualin santama leda, i unda ti, "postmoderni subjekt", skuačeš iz jednie sante na drugu, bez mira i bez ukorjenjivanja...takav je živuot i postua, bar ova neka globalna grupa ljudi, kua grie iz gruada u gruad, skakuće po europi ko da je to igra na sriću, ko s povezun na očima - hop, eto me u Litvi, kulturalne ruazlike, how do you say this in your language, how do you say that? hruana, kako se ljudi ponuašaju na cesti, javni prijevoz - skup ili jeftin, policija - progleduava kroz prsti ili ne? ovuaj puar putuje u Keniju (možda pomuagati dici kua nemaju obrazovuanje), ova je trenutno na masteru u Amsterdamu, ali već je primljena na drugi master u Parizu sljedeće godine...pitaš se di živi, ovo ili tamo? zanimljivo je, tek ča duojdeš na master, već počinju priče o master thesis, to nikako ne razumin - kako je to moguće? pa valjda bi disertacija trebala biti neki produkt tvoga čitanja, rada, istraživanja na tin masteru? kuoga vraga će nan sve te master thesis---a znuamo da ničemu ne služu, to nan je jasno, mislin ne sve, ali većina. i unda ka duojdeš na kolegij, već se priča o prvomu draftu za seminar, ali jebote, nismo ni počeli - nis pročitala ono ča trebun, ki seminar???
čini mi se da ko da ništa ne činin, osin kad ruadin neki projekt za Kali, i u Kalima...već mislin o letu i ča bi se moglo...na našemu vidikovcu, ki je super pozicija za mini kocerte, za mini projekcije, za svašta...ka bi se nešto otočko moglo tamo napraviti, ne neka invazija ljudi ki nisu iz otoka, nego naših ljudi...da se porazgovuara o infrastrukturi, o ekonomiji, o razvoju, ne znun...o bože ne znun ni suama ča pišin. ne znun jel imun u sebi neku prosvjetiteljsku dimenziju, božemiprosti, ali ovie godine bi imala osiguruanu lovu (jer dobivun stipendiju cijelo leto) pa me mati ne bi mogla opominjati da nemun love za živuot a stalno nešto činin...evo već san se nabrijala na to leto. sa dolazu marija i moreta, možda će se njima nešto dati, iako sumnjun. moreta - posla, rada, a marija...marija, njuoj kako čua šune.
Primjedbe
Objavi komentar