ojla ljudi moji dragi, ki god da čita il ne čita, ajde da malo iskomentirun ča se doguađa ovo.
eto me u sobi, novoj sobi, novin gruadu, po treti put, više ne znun di živin, nider ne puštun korijene, samo selin tih puar knjig iz jedne sobe u drugu, one me jedine pratu, ali - neromantično, ne čitun ih previše, ni ni to to, nego ih eto, samo selin ko ča i sebe selin. amsterdam, pa misec i po dan doma, pa sad beograd. novi ljudi (aah ali i to postane malkice dosadno), ali i iste stvuari - ni to uvik nešto novo, ko ča se čini.
za ruazliku od amsterdama, beograd je ko da san se preselila u neki drugi gruad u Hrvatskoj, malo drukčiji. slični ljudi, slični mentalitet, slični dućani, sve je nekako vaguely familiar pa ne osićun onuaj takozvani pritisak novoga gruada. ugodno je to. stojiš u kući i nema onoga nemira u tebi ča te goni da sad sad sad moruaš izuajti ko da će gruad nestati, ko da sve bez tebe brzo grie i nestaje, postoji i živi, a ti stojiš i ne činiš ništa po tin pitanju. to je i ovo vrime, ovo naše vrime ča samo piči bez da zastane na tren. tako san i jua postala, nemirna, nestalna, ko gruad, ko veliki gruad sa svojin autima i svjetlima i ulicama, sa tin putima ča neder vodu i stalno odvodu te ljude ki non stop neder griedu.
ova grupa ljudi s kimi san na programu ovo u Bg je pruava MAIPR kohorta, nema čua. politička korektnost na entu, ono, bez šale na ničiji račun, oprana stopedesiet put sa varekinun, iskuhana na 90 stupnjevi, onako ko ča europa od nuas truaži. ali ni ni to bezveze -ka učiš godinami o tomu kako su ljudi vriđali i ponižuavali jedni druge stoljećimi unda je ta korektnost samo posljedica maksimalnog pročišćuavanja i nekakve etičnosti, i ne moreš više nego da misliš tako, da te zasmieta ka se vriđa...ali unda iz jezika nestaje onie sočnosti, onie oštrice, unda se sve sagljediva iz milijun kuteva i jezik se neutralizira i izblijeđiva...čudno je to jer te nagoni na zaključak da je u kulturi jednuoga jezika inherentno to da vriđa, da ponižuava, da ismijuava mane, da ismijuava vrline, da sve ismijuava. pa ka se tuaj jezik puočne čistiti, ostane jedna velika bijela pruazna soba, gljedaš livo desno, i ništa nema. zuato, u vin okružju, rečenice dobivaju neku čudnu kvalitetu, izgovuaraju se,a ti nišće ne čuješ, samo čuješ kako ljudi "šiju ko singerice" ali ono ča izlazi je jedno odijelo isto ko i drugo, ko na stroju, fordovski, a to i jie naše vrime, vrime štampe, laganog prekruajanja, ali ničega novoga, od struaha, od relativizacije, od sviega onuoga s čin nas na žličicu hruani europska unija. malo pomalo, ko neki jezični GMO i nama se minja (a da ne znamo uzrok, a da ne znamo ča se zapravo doguađa) genetski materijual. vrime, o vrime naše, di da se izgubiš? ka ovako zaplačeš, mislu da si patetičan. ka se držiš sa struanie, unda si ciničan. ako poželiš nešto učiniti, govoru da si idealističan. sve to zajedno ne bi imalo nikakve veze da sun imaš puojma ča činiš i zuač to činiš. evo usprkos sebi ulazin namo di nis htila, ko neki tinejdžer, u nihilizam. a svuder odjekiva live your life, ko da je to nešto samorazumljivo, unda jedni uživaju u hruani i okusima (ča vidimo po broju food channela na TV), jedni griedu u afriku i mislu da tamo otkrivaju sebe, kad se preduaju blagodatima (sočnin plodovima) altruizma, treti griedu za svojin poslun, kopaju, tipkaju, zabijaju, produaju, laju po cijeli dan, a četvrti sidu u sobi, u četire zida sa svojin ekranun uronjeni u svit, i prevrću jutub klipove iz dana u dan, sigurni u teorije zavjere, sigurni da je svit užasan i da nema povratka. i mi, ko, vjerujemo u umjetnost, ali vjerujemo li? okej, sada stajin, stuavljun branu na ovu besmislenu bujicu riči, jer i jua san sada iskrojila odijelo za kuo će neko dite viknuti "Car je gol". Looping, tako se to zove.
ali okej mi je živuot, da ne ispade da san depresivna. ali sve nekako između, ne osićun da grin preko vodie na tankomu drvcu, nego da šietun mostun na kin su postavljeni svi znakovi i zaštitna ograda. a i vidila san druge ispri mene kako su sigurno prešli na drugu struanu. a i vodič je ispri mene. mi ljudi, uovce, Leadersheep.
eto me u sobi, novoj sobi, novin gruadu, po treti put, više ne znun di živin, nider ne puštun korijene, samo selin tih puar knjig iz jedne sobe u drugu, one me jedine pratu, ali - neromantično, ne čitun ih previše, ni ni to to, nego ih eto, samo selin ko ča i sebe selin. amsterdam, pa misec i po dan doma, pa sad beograd. novi ljudi (aah ali i to postane malkice dosadno), ali i iste stvuari - ni to uvik nešto novo, ko ča se čini.
za ruazliku od amsterdama, beograd je ko da san se preselila u neki drugi gruad u Hrvatskoj, malo drukčiji. slični ljudi, slični mentalitet, slični dućani, sve je nekako vaguely familiar pa ne osićun onuaj takozvani pritisak novoga gruada. ugodno je to. stojiš u kući i nema onoga nemira u tebi ča te goni da sad sad sad moruaš izuajti ko da će gruad nestati, ko da sve bez tebe brzo grie i nestaje, postoji i živi, a ti stojiš i ne činiš ništa po tin pitanju. to je i ovo vrime, ovo naše vrime ča samo piči bez da zastane na tren. tako san i jua postala, nemirna, nestalna, ko gruad, ko veliki gruad sa svojin autima i svjetlima i ulicama, sa tin putima ča neder vodu i stalno odvodu te ljude ki non stop neder griedu.
ova grupa ljudi s kimi san na programu ovo u Bg je pruava MAIPR kohorta, nema čua. politička korektnost na entu, ono, bez šale na ničiji račun, oprana stopedesiet put sa varekinun, iskuhana na 90 stupnjevi, onako ko ča europa od nuas truaži. ali ni ni to bezveze -ka učiš godinami o tomu kako su ljudi vriđali i ponižuavali jedni druge stoljećimi unda je ta korektnost samo posljedica maksimalnog pročišćuavanja i nekakve etičnosti, i ne moreš više nego da misliš tako, da te zasmieta ka se vriđa...ali unda iz jezika nestaje onie sočnosti, onie oštrice, unda se sve sagljediva iz milijun kuteva i jezik se neutralizira i izblijeđiva...čudno je to jer te nagoni na zaključak da je u kulturi jednuoga jezika inherentno to da vriđa, da ponižuava, da ismijuava mane, da ismijuava vrline, da sve ismijuava. pa ka se tuaj jezik puočne čistiti, ostane jedna velika bijela pruazna soba, gljedaš livo desno, i ništa nema. zuato, u vin okružju, rečenice dobivaju neku čudnu kvalitetu, izgovuaraju se,a ti nišće ne čuješ, samo čuješ kako ljudi "šiju ko singerice" ali ono ča izlazi je jedno odijelo isto ko i drugo, ko na stroju, fordovski, a to i jie naše vrime, vrime štampe, laganog prekruajanja, ali ničega novoga, od struaha, od relativizacije, od sviega onuoga s čin nas na žličicu hruani europska unija. malo pomalo, ko neki jezični GMO i nama se minja (a da ne znamo uzrok, a da ne znamo ča se zapravo doguađa) genetski materijual. vrime, o vrime naše, di da se izgubiš? ka ovako zaplačeš, mislu da si patetičan. ka se držiš sa struanie, unda si ciničan. ako poželiš nešto učiniti, govoru da si idealističan. sve to zajedno ne bi imalo nikakve veze da sun imaš puojma ča činiš i zuač to činiš. evo usprkos sebi ulazin namo di nis htila, ko neki tinejdžer, u nihilizam. a svuder odjekiva live your life, ko da je to nešto samorazumljivo, unda jedni uživaju u hruani i okusima (ča vidimo po broju food channela na TV), jedni griedu u afriku i mislu da tamo otkrivaju sebe, kad se preduaju blagodatima (sočnin plodovima) altruizma, treti griedu za svojin poslun, kopaju, tipkaju, zabijaju, produaju, laju po cijeli dan, a četvrti sidu u sobi, u četire zida sa svojin ekranun uronjeni u svit, i prevrću jutub klipove iz dana u dan, sigurni u teorije zavjere, sigurni da je svit užasan i da nema povratka. i mi, ko, vjerujemo u umjetnost, ali vjerujemo li? okej, sada stajin, stuavljun branu na ovu besmislenu bujicu riči, jer i jua san sada iskrojila odijelo za kuo će neko dite viknuti "Car je gol". Looping, tako se to zove.
ali okej mi je živuot, da ne ispade da san depresivna. ali sve nekako između, ne osićun da grin preko vodie na tankomu drvcu, nego da šietun mostun na kin su postavljeni svi znakovi i zaštitna ograda. a i vidila san druge ispri mene kako su sigurno prešli na drugu struanu. a i vodič je ispri mene. mi ljudi, uovce, Leadersheep.
Primjedbe
Objavi komentar