stvarno. da ne posvietin BAR jedan poust tangu je sramota. svaki muoj poust bi treba sadržuavati tu čaroliju! ali džabe biela stranica, džabe tekst, ništa ne more opisati tuaj osjećaj. mislin da znuaš ča je prisutnost, ča je stvarno bivanje u trenutku, ča je potpuna predanost, ka neki osjećaj ili nemaš potrebe opisati ili (ko jua sada) grieš bar nešto opisati, ali znuaš da je to nešto uvik izvan toga osjećaja, jer nema ničega boljega nego kada si u njemu...i unda nema mesta razmišljanju o njemu. uvik mi se činilo, a to san i pročitala, da samo oni ki živu na margini, u okviru, sa struanie, u okrugu društva, tj. oni ča promuatraju a ne djeluju/činu, da je to glavna odlika piscov/književnikov. Uvik se tuoga sitin ka se sebe sitin, i razmišljun kako ne bi htila biti tako okolo, okolo sviega, iako mislin da san bila, godinama.
jučiera na tangu san skužila još jedan paradoks: ka si u nečemu sto posto, ka si u tomu nečemu dobar, ali ne da ti je dosadno, nego da si uvik puo koraka iza izazova: unda sve nestaje kolo tebe, i cieli fokus ti je samo na tomu da ča bolje napraviš to ča moruaš, da ča preciznije korake napraviš. pogotovo u tangu, di je fokus apsolutno u centru, između dvi osobe, skruoz si oto i zaboruavljaš di se nalaziš. samo tuaj centar, ta os na ku je cielo tvoje tielo usmjereno, partner i klizi...ali o paradoksu: uglavnom, stvarno me ovuaj voditelj stalno hvuali (znuate da se jua inače ne hvualin i ne bi ništa rekla da ni baš očito) - ali to mi je toliko nebitno. govorin to zuato ča znun da su mi inače takve stvuari bitne, ko da trebun vanjsku potvrdu da suama sebi potvrdin da nešto činin dobro - ali pitanje ni u tomu da nešto činiš dobro, nego je li to to! I sad osićun čak tu hvualu ko nešto izvanjsko, ko da me neko hvuali kako držin žlicu ili kako otvarun vruata. čudno je to.
i osićun neku neznanu muoć, neko juako polje energije kolo sebe - tako mi je nekad bilo i u Beogradu. I ko da to polje ima snuagu bez mene, ko da ne morun ništa učiniti, a privluačin ko magnet. tako mislin da se ovuaj muoj partner malo zapuali za mene, ali starudija ljudi! i još je jučiera smrdi po znoju malo, dobro da nismo u zatvorenin zagrljaju. bljuv. ali okej je stuari, samo je stuari. ono. želin reći kako mislin da, još uvik, duajin toliko malo od onoga ča je moguće (od energije, od pruave improvizacije), a već osićun - ča da van rečin - tuaj kapot od energije kolo sebe. i tako je lako, a tako je lipo...
znun, znun, dosta o tangu. ali morala san jer san se jučiera vrnula tako lipo iscrpljena - dvi ure na štiklama, i to bez stajanja na pietu uopće. na štiklama i unda još na prstima cijelo vrime. jebote, balet.
za kruaj:
jučiera na tangu san skužila još jedan paradoks: ka si u nečemu sto posto, ka si u tomu nečemu dobar, ali ne da ti je dosadno, nego da si uvik puo koraka iza izazova: unda sve nestaje kolo tebe, i cieli fokus ti je samo na tomu da ča bolje napraviš to ča moruaš, da ča preciznije korake napraviš. pogotovo u tangu, di je fokus apsolutno u centru, između dvi osobe, skruoz si oto i zaboruavljaš di se nalaziš. samo tuaj centar, ta os na ku je cielo tvoje tielo usmjereno, partner i klizi...ali o paradoksu: uglavnom, stvarno me ovuaj voditelj stalno hvuali (znuate da se jua inače ne hvualin i ne bi ništa rekla da ni baš očito) - ali to mi je toliko nebitno. govorin to zuato ča znun da su mi inače takve stvuari bitne, ko da trebun vanjsku potvrdu da suama sebi potvrdin da nešto činin dobro - ali pitanje ni u tomu da nešto činiš dobro, nego je li to to! I sad osićun čak tu hvualu ko nešto izvanjsko, ko da me neko hvuali kako držin žlicu ili kako otvarun vruata. čudno je to.
i osićun neku neznanu muoć, neko juako polje energije kolo sebe - tako mi je nekad bilo i u Beogradu. I ko da to polje ima snuagu bez mene, ko da ne morun ništa učiniti, a privluačin ko magnet. tako mislin da se ovuaj muoj partner malo zapuali za mene, ali starudija ljudi! i još je jučiera smrdi po znoju malo, dobro da nismo u zatvorenin zagrljaju. bljuv. ali okej je stuari, samo je stuari. ono. želin reći kako mislin da, još uvik, duajin toliko malo od onoga ča je moguće (od energije, od pruave improvizacije), a već osićun - ča da van rečin - tuaj kapot od energije kolo sebe. i tako je lako, a tako je lipo...
znun, znun, dosta o tangu. ali morala san jer san se jučiera vrnula tako lipo iscrpljena - dvi ure na štiklama, i to bez stajanja na pietu uopće. na štiklama i unda još na prstima cijelo vrime. jebote, balet.
Primjedbe
Objavi komentar