Bar u zuadnjih nekoliko godin stalno pokušuavun uspostaviti veze između pojedinih dijelova svoga života, znuaš ono "everything happens for a reason" - iako ka stanin i razmislin, zapravo ne znun je li verujin u to (a to ima veze sa djelomično ateističnin pogledima na živuot), mislin da životno zapravo verujin u to, a isto tako mi se čini da zapravo muoj duh ni ateističan - nemun to u sebi, tu juaku klicu ateizma - ali isto tako nemun nešto u ča bi verovala. ali nis tila o tomu pisati, jednostavno se zanesin nekun riči ili rečenicun i unda me ona vodi ko mareta dalje i dalje sve dok ne duojde do sike i razbije se (sa san se sitila jednie Jojine pisme ku smo stavili na vidikovac Špijalovica za kruaj, za onuaj duhovni kruaj i mir, na ploču kua se zove "Muore"). evo, bubnula san u kruaj. vataj cimu!
u vezi uzroka i posljedice. ki čita, se sićate onoga depresivnoga pousta prije 3-4 dana? jučier san dobila menzis. totalno san zaburavila da bi mi to moga biti PMS, ali totalno! Inače, već san se naučila da, kad mi duojdu neke depresivne misli u jedno odrieđeno vrime u misecu, da se podsitin da je to PMS i da mi hormoni divljaju i da ću sada vjerovatno počieti misliti kako je živuot užasan i kako ništa nema smisla itd itd itd, unda lipo to suama sebi rečin i nekako mi je lakše. ko da rič "hormoni" rišivaju problem. ko da se ciela neka životna mudrost izlila u tu rič "hormon" i ona je sve rišila, i ona je moja polazišna točka, muoj izvor iz koga pijin kad ne znun ča bi više mislila, samo sebi rečin "pa to su hormoni" i sve je rišeno. nema rasprave, bez razmišljanja. ko da hormoni, izlučeni iz svojie žlijezde, u svojin mualin putujućin kućicama donosu sa sobun neki čudni vetar, neku unutarnju jesen, i unda mi po cielin tielu lišće pada, u onin smeđin, žutin i crvenin buojama, i sve je nekako "kućno" (Matejo: znuaš ono stuanje "ispri televizije"). i unda ti hormončići krienu po tielu raznositi svoju melankoliju, od stanice do stanice, kroz funiestre, kroz vruata i kroz dimnjake i u tren, cieli organizam je njihov. sve stanice su u slow motionu, sve je zastalo, sva aktivnost se usporila i muoj organizam je ko neki uspuavani melankolični gruad, razgovor se uspori i jedino ča čuješ je uzdah i lišće. kako da se ponuašaš u tin trenu ka osićaš da ti je organizam uvatila neka "vanjska sila"? smišno je koliko je ta sila zapravo unutrašnja, najunutrašnjija, čuva se u mualin škuoljkama u žlijezdama, i unda - bum! prsne, razlije se po tielu i sjebe ti koncepciju.
pokušuavun pisati o uzroku i posljedici ali nikako da ih sastavin (haha). nekako sada mi se možda čak i ne dua, i to spuajanje i prekruajanje, te ziherice i ti botunići djelova moga života. možda san tila reći nešto ko, ča je bilo prvo -hormon ili emuocija. ča utječe na ča itd itd ali mi se nekako ne dua vući zaključke, nasukala san se u ovin zuadnjin rečenicami i ostrugala.
u vezi uzroka i posljedice. ki čita, se sićate onoga depresivnoga pousta prije 3-4 dana? jučier san dobila menzis. totalno san zaburavila da bi mi to moga biti PMS, ali totalno! Inače, već san se naučila da, kad mi duojdu neke depresivne misli u jedno odrieđeno vrime u misecu, da se podsitin da je to PMS i da mi hormoni divljaju i da ću sada vjerovatno počieti misliti kako je živuot užasan i kako ništa nema smisla itd itd itd, unda lipo to suama sebi rečin i nekako mi je lakše. ko da rič "hormoni" rišivaju problem. ko da se ciela neka životna mudrost izlila u tu rič "hormon" i ona je sve rišila, i ona je moja polazišna točka, muoj izvor iz koga pijin kad ne znun ča bi više mislila, samo sebi rečin "pa to su hormoni" i sve je rišeno. nema rasprave, bez razmišljanja. ko da hormoni, izlučeni iz svojie žlijezde, u svojin mualin putujućin kućicama donosu sa sobun neki čudni vetar, neku unutarnju jesen, i unda mi po cielin tielu lišće pada, u onin smeđin, žutin i crvenin buojama, i sve je nekako "kućno" (Matejo: znuaš ono stuanje "ispri televizije"). i unda ti hormončići krienu po tielu raznositi svoju melankoliju, od stanice do stanice, kroz funiestre, kroz vruata i kroz dimnjake i u tren, cieli organizam je njihov. sve stanice su u slow motionu, sve je zastalo, sva aktivnost se usporila i muoj organizam je ko neki uspuavani melankolični gruad, razgovor se uspori i jedino ča čuješ je uzdah i lišće. kako da se ponuašaš u tin trenu ka osićaš da ti je organizam uvatila neka "vanjska sila"? smišno je koliko je ta sila zapravo unutrašnja, najunutrašnjija, čuva se u mualin škuoljkama u žlijezdama, i unda - bum! prsne, razlije se po tielu i sjebe ti koncepciju.
pokušuavun pisati o uzroku i posljedici ali nikako da ih sastavin (haha). nekako sada mi se možda čak i ne dua, i to spuajanje i prekruajanje, te ziherice i ti botunići djelova moga života. možda san tila reći nešto ko, ča je bilo prvo -hormon ili emuocija. ča utječe na ča itd itd ali mi se nekako ne dua vući zaključke, nasukala san se u ovin zuadnjin rečenicami i ostrugala.
Primjedbe
Objavi komentar