znun da san suanjala Dunju Bahtijarević.
znun da je nisan vidila dugo vrimena (i u svitu sna isto), i unda san je napokon vidila u nekoj grupi do mene i ona se okrienula - meni se učinilo da me je vidila pa da mi se došla juaviti - i krienula prema mojuoj grupi, ali ka se već približila, ko da me ni vidila, ko da san zruak, pitala je nešto ful nekoga iz moga kruga. osjećaj je bi čudan: ne da je ona to učinila namjerno, iz pakosti, nego ko da san stvarno postala nevidljiva u jednin trenu, prozirna, ono ko da se moja životna energija isukala iz mene i ostavila samo tanku membranu.

možda mi se sve to vraća jer smo jučiera na probi dosta pričali o sjećanjima i stvuarima iz djetinjstva i odruastanja ča smo ih možda potisnuli ali oni su oto neder, činu dio nuas, a da mi to niti ne znamo. i unda ka se puojdeš sititi tih stvari ko da ti iz tebe izlazu muali vrazi, ko oni iz šume striborove,  i pitaš se izdukle su izletili i di su dosada bili. koliko stvari ima u nami ča smo ih kroz godine nasluagali i natopili. i sve to smo na kraju mi, a ki znua ča izdukle dolazi, ča je na čua utjecalo itd.

slikarica, Remedios Varo.
slika se zove "Rupture"

odlazak od kuće, odlazak od bilo di di ne želiš biti, a jope te privluači jer djelomično pripadaš tamo. no turning back, u zuadnje vrime stalno mi je ta slika u gluavi, ne okrići se, ne gljedaj punazad

ali još jednu sliku san van tila pokuazati. Presencia inquietante. Disturbing presence. onuaj ki ti se uvik bielji iza vruata. vrag, ti, savjest, društvo, ti- jopet u nekin drugin obliku. dok sve puca jer je to tako, nema zatiegnutih rubova ki nieće puknuti, di nešto nieće iscuriti, ti krpaš i krpaš ko ča ova žena krpa, ali nešto drugo već ruastie iz toga ča je puklo, i dok krpaš jedno drugo pukne (katrida iza njiezine gluavie)