molitva nevjernika

ne znam kako da ti se obratim, jer zamjenice moraju zamjenjivati stvari koje postoje – nažalost, ako ostajem u jeziku, obraćam ti se sa „ti“ jer to označuje bliskost, ali i sa „Vi“ jer to označuje odnos važnosti. Sa „ti“ ti se obraćam kao bratu: sjedni do mene kad treba, sjedni do mog brata kad mu je potrebno, stavi ruku na nju, moju sestru, pomogni mojoj majci da se ustane iz kreveta svako jutro, šapni mom ocu da je dobar otac, ono usput, dok izlazi iz auta.

Ne znam te, ali molim te. Ne znam te, ali vjerujem da moraš biti tu. Da nema tebe, cijeli svijet bi se urušio, svaki čas bi ljudi umirali prelazeći preko crvenog svjetla, mostovi bi se rušili, kupači bi se gušili, zidari bi padali s krovova ko kruške s grana – da neko ne da „lopovsku“ baš u trenu kad je sve moglo otići kVragu, u ovom svijetu se ništa ne bi poklapalo, sve bi bio jedan niz slučajnosti, i to slučajnosti za koje se ne bi nikad ni uspio pitati „je li postoji slučajnost?“ – toliko bi ta slučajnost imala drugačije značenje od ove koju mi koristimo.

Što ja sad govorim – da postoji bog? ah, daleko od toga da ću ja sad to ići dokazivati. Bog se ne zapisuje, i svako pismo je ljuto na njega jer ga ne može skinuti  - pokušava, ruši pred sobom, dovija se raznim trikovima, doskočicama, gazi, uzdiže se , povija se, stvara razne slike,  metafore (a svi znaju da metafora zapravo jednom slikom pokušava predstaviti drugu), ma nema što riječ nije pokušala da bi ga zakucala u slova...i zato sve one besmislene rasprave, one racionalističke kombinacije, ona ponižavanja ljudi koji vjeruju, izbijanja argumenata iz ruke kao Golijata naspram Davidu, ona borba u jednom jeftinom ringu, gdje su omjeri snaga neprimjereni, i gdje ovaj racionalist na kraju iziđe iz ringa kao pobjednik, ali kakav - zna on to, nije on glup, zna on što je dobra rasprava, po mjeri skrojena, zna on što je pravi omjer snaga, i zna da tu nije da tako kažem znoja pustio. i čini mu se da nije uspio „pokoriti“ neprijatelja, a opet je pobijedio. gorka je ta pobjeda i on se sprema za sljedeći izazov.

Ja se godinama nisam molila – to je bila ta ideja da si ti sam sebi bog, ali nije bila tako šturo zamišljena: nisam ja zamišljala da sam ja sama sebi bog nego da, osim mene i nas i ovoga što vidimo, ne postoji ništa drugo, ne postoji bog. kome da se obraćam i molim? čak i kad sam osjetila potrebu i pokušala – prevelika ljubav prema istini (i dosljednosti!!haha) bi me spriječila da molim, kome, kome? Ne znam ni sad kome, ali sad već malo suptilnije poznajem svijet, i vidim kako se kreću razne sile na ovom svijetu, vidim da dobro donosi dobro – koliko god banalno zvučalo, vidim da mržnja odgovara ili agresijom ili potisnutom mržnjom (a ne zna se što je gore), vidim da ako pustim da se stvari odvijaju, da teku, da se one odvijaju i bez mene, bez moje kontrole – ali, da objasnim, kad misliš da si sam na svijetu, da se moraš izboriti za sebe, ideja puštanja da stvari teku lako se objašnjava kao luđačka – što teku? kako teku? pa onda se ništa neće događati i bit će sve pusto i sve će stati i neću uspjeti ovo, pa neću uspjeti ono pa ...a opet sve ide

A što se vjere tiče, evo što kaže knez Miškin, poznat pod imenom „Idiot“:

Četiri sam sata pričao s nekim S....m, s kojim sam se u vlaku upoznao. Već sam i prije mnogo o njemu čuo, između ostalog, i da je ateist. On u Boga ne vjeruje. Mene je samo nešto iznenadilo: što cijelo vrijeme kao da uopće nije govorio o onom pravom, a iznenadilo me baš zato što mi se i prije, kad god sam susretao ljude koji ne vjeruju, i kad god sam čitao takve knjige, uvijek nekako činilo da oni niti govore niti u knjigama pišu o onom pravom, iako se naoko čini da govore.Odmah sam mu to tada i rekao, ali valjda sam govorio nejasno ili se nisam znao izraziti, jer me uopće nije shvatio...

To što kaže da se ne govori „o onom pravom“ je jer se o tome ne može govoriti, a ovo naše znanstveno stoljeće se fundamentalno protivi nečemu što se ne može objasniti, što se ne može vidjeti itd itd, to su sve, ako ćemo baš po Bibliji, tzv. „nevjerni Tome“. Sve danas moraš vidjeti, u sve se moraš uvjeriti, svi podaci moraju biti točni, sva zbrajanja vjeruju u dva broja između kojih je plus, a i u rezultat koji ih udružuje, a zaboravljamo da su to sve nekakvi dogovori, možda super pogođeni – a možda je sve to zapravo i čarolija, vjera, vjera da ti brojevi daju rezultat. I svi oni fizičari i matematičari i sva ostala racionalna ekipa koja pljuje po vjeri, svi oni koji su čvrsto uvjereni u svoje istine, u to da boga nema, svi su oni zapravo, u svojoj suštini, previše oholi, uzoholjeni do besvijesti,  i zapravo ko neka dječica koja su izgradila svoj svijet pa se igraju u njemu, i vesele se obijesno, i plješću rukama, kako je ono Nieztsche rekao: Znaju se igrati i s falšom kockom; jednom sam ih zatekao tako uživljene da su se pritom i znojili.

odmakla sam od molitve – to je zato što ne znam moliti, a možda je i zato što me ove riječi i ove rečenice tjeraju da pišem nešto drugo, možda jer nisam slobodna da pišem sve što hoću, one same mi ulijeću pod prste i bacaju se jedna pred drugom evo kako pišem. iako ne znam moliti, ja vidim da ovaj svijet netko/nešto/sebe balansira, ja vidim da je čudo što sad, evo baš sad ne prestanem disati, što mi srce ne stane, što mi se ruka ne ukoči, tako me malo dijeli od gašenja, od smrti, tako tako malo, skoro da bi se svaki tren moglo od nečeg drugog umrijeti, ali ne umiremo. to je ono što me muči, to je ono što mi daje neku vjeru da to neko ili nešto drži.