PROZORI

pisanje je spuštanje skijama nepoznatom stazom – nemaš pojma što te čeka. samo ideš, stablo po stablo, red po red i riječi same teku, ili ne teku, zastanu pa stoje evo kao što sad stoje, evo sad  s riječima stojim na mjestu, pišem a nisam ništa napisala. a opet, jest nešto – čim nešto stoji na papiru, nešto je. samo što je to „nešto“?

danas sam htjela, namjeravala pisati o – ma o čemu god sam namjeravala pisati je isparilo! danas je neki sumorni dan. ništa posebno se nije dogodilo – a da li je upravo zato sumoran? jesam li toliko navučena na neku akciju da ne znam podnijeti jedan običan, ni po čemu originalan dan?

danas sam otkrila, napola sa zadovoljstvom, a napola zbunjena – da  daas imam vremena za sebe. budući da mi je život jedan niz obaveza, imanje vremena je jedan luksuz skoro nepriuštivi, a opet evo, ogledam se u svom luksuzu, u svojem zlatu i draguljima, obučena u kašmir, okićena dijamantima, sjedim na skupocjenom brokatnom trosjedu, i prstima obgrljenim prstenima otkidam velike zelene grozdove, bacam ih jednog za drugim u usta i gledam zamišljeno u daljinu, tamo daleko kroz prozore, koji se nižu jedan za drugim, svaki prozor rastvara se u plavetnilo, pa još jedan i još jedan, i tako gledam, sa svakim otvaranjem očekujem nešto što će me potaknuti da se dignem i prije svakog otvaranja napnem mišiće... ali svejednako se prozori otvaraju, a nigdje ničega, samo plavetnilo

pomaknem se samo da otkinem još jedan grozd i u njemu pokušam vidjeti ono što mi treba da bih se digla i krenula, ali od njega ništa ne možeš očekivati, ipak je to samo grozd.

evo, ogledam se u svom luksuzu, u svojem zlatu i draguljima, obučena u kašmir, okićena dijamantima i prstima obgrljenim prstenima uzimam pramen svoje kovrčave kose i povlačim ga, povlačim ga dok me ne zaboli  - au! tu sam, kažem sama sebi, ipak sam tu. ali što, pliva pogled kroz prozore, plave dubine  - jesu li dubine ili visine – to je sad svejedno – očekujem nešto da se pokaže, predugo čekam, a nestrpljiva sam jako jako i neću dugo izdržati prije nego što pokidam bisere i dragulje i dijamante i pstene, prije nego što skinem tešku odjeću koja mi brani da se krećem i odem, bilo gdje, odem brisati prašinu sa svih kamenih glava koji okružuju moj dvorac, da, još samo malo i bit će kraj ovoj mojoj avanturi...što ću tu više čekati kad nema ničega, samo plavetnilo i težina.

moje noge su lagane, obučena sam u paučinu, polako oblijećem po glavama, zadubim se u razgovor s ponekom. što kažeš? bila si sama...dugo si bila sama...? i ja sam sama, a samoća boli kao opeklina. ona prži a ti gledaš i ne možeš ništa učiniti. nikad nikad više ne želim biti sama...pa možemo zajedno svaki dan piti čaj, a ti mi možeš pričati o tome, ma o čemu god, uopće nije bitno, samo da nisam sama, samo da riječi teku niz ovaj moj duboki potok jer kad nastane suša, sve vrišti od samoće. ma gledaj gledaj kako se sada raspalila! idem ja...a ti, čovječe, što gledaš u zvijezde? što one imaju da ti pruže? ja sam provela život gledajući svoje noge kako trče po asfaltu, a ti prema gore? koliko si se puta zabio u rasvjetni stup? ja nikad, sve sam vidjela jer sam si stalno gledala u noge. a što će ti te zvijezde, koliko ih je – sve su iste, sve su jedna kao i druga, mene nerviraju ljudi koji mogu satima gledati u isto...stalno mislim , što je tamo tako zanimljivo a da ja to ne vidim? zašto ovaj čovjek vidi bolje od mene? a opet, druškane, ti nisi vidio stupove, pa ti se rasvijetlilo! idem dalje, ah kako je lako bez tih dragulja, poskakujem oko kamenih glava

Evo, sad me već vata panika, sve sam pospremila – ništa dubinski nego sve površinski da se sjaji kad moj pogled krene po stvarima, ali neki nemir me obuzima, nešto mi ne da mira, hodam po stepenicama, gore pa dolje, želim biti korisna, a kuća prazna kao svemir, ništa ne šeta, nemam kome da se ojadam, nemam što da preokrenem – ima posla po kući, ali ni to mi se ne da – gospođo Dalloway, da odem sad kupiti cvijeće, a prije toga da pozovem neke nevažne ljude na večeru koju ću spremati danima? možda to, samo da se popuni vrijeme,  vrijeme je luksuz, ne smijemo ga trošiti već popuniti, pa sad punim, vrtim brojeve, sipam pozivnice, tipkam, pišem, uviđam da ah toliko toga se još mora napraviti toliko toga neću sve stići penjem se  spuštam se naručujem cvijeće, ne krizanteme nego ljiljane – bijele, ako ih nemate, ako ih nemaju onda čemu sve ovo u pičku materinu?? pa cijela stvar se događa upravo zbog bijelih ljiljana ako treba vozit ću kilometrima da ih dobijem, gdje? sad će neko doći, sad će neko doći ne brinite se. ma bože sveti, sve je to tako nebitno. samo je bitno, jedino što je bitno je da svi dođu pa ćemo svi sjediti u sobi i gledati jedni druge, što znači da neću morati gledati kroz prozore koji se otvaraju u plavetnilo, nastojat ću gledati u ljude, ma lako se uživiti u tuđe muke...polako ulazim u njih, i prolazim svim predjelima vitalnih organa, da provjerim stanje – lagano podrhtavanje u grudima, strah u bubrezima, ah, što se ovaj čovjek napatio, kriva riječ u djetinjstvu, povišeni glas u adolescenciji, zatomljeni uzdasi u mračnoj sobi, ah sve je to tako tužno i možda bi taj trebao doći do mojih prozora i pustiti svoj dugogodišnji krik – možda će smrad godina u crijevima prsnuti zajedno s njim, ali praznina plavetnila prima sve, ne boj se, samo se popni tu, baš tu na ovu stepenicu i pusti...o bože, koliko je boli u ljudskim glasovima, zašto je to tako sve spremljeno pod jorgane i jorgane, a znaš zašto je to? zato jer nisu htjeli biti kraljevna na zrnu graška pa su zrno izignorirali kad su ga prvi puta osjetili –međutim, izignorirali prvo pa izignorirali drugo, sedmo, dvanaesto, nakupilo se tu svačega i sad se valja cijeli jorgan od tog graška, a ovaj koji spava se drži čvrsto rukama svaku noć, ide u teretanu da bi zategao mišiće da se može održati na tom jorganu, vezuje ga raznim konopcima koje pričvršćuje za čavle koje je napravio u zidu, a na grašak je toliko zaboravio da se nije sjetio da pogleda ispod, ah brajane moj, žutokljunče! eto ti na, a svi su se gadili princeze na zrnu graška – zapravo žena zna što hoće, i šta bi – nakon što su maknuli to jedno zrno, žena dobila što je htjela. a ovi gunđaroši, koji su protiv nje rogoborili da je razmažena, još i danas troše energiju na sasvim krivi način. e tako ti je to kad ne slušaš na pravi način pouke iz bajki koje su ti čitali kad si bio mali. potpuno krivo. kako sam došla do dragane-kraljevne na zrnu graška? ah, pa od onog krika kroz otvoreni prozor! pazite, morate doći na kraj svijeta da bi taj krik bio stvarno pušten u  bezdan, bez povratka, da bi stvarno mogao nestati. zato, tu sam ja, jedino se moj krik meni vraća kao bumerang, ne znam – zaglavila sam tu pa sam kao stara Eho, ponavljam i vraćaju mi se riječi bez učinka, začarao me neki bog ne znam ni ja – najtužnija je njena sudba, ali moja nije ta jer je to samo analogija – ja sam se sada opet sjetila da moram navečer da sjednem na pozlaćeni divan, da jedem grožđe, da gledam kroz prozore koji se nesnosno otvaraju ispred mene, i ja  puštam glas ali on mi se vraća, ne nestaje u nepovrat