RICKANJE

gljedun kroz funiestru, grubo je vrime – ono pruavo zagrebačko – i skužin, ali tek ka san odlučila prekopati po svojuoj memoriji, da su ova stabla ča su sada zazelenila, prije puar miseci bila skruoz ogoljena. to je valjda proljeće, ta promjena.  ništa nisan htila reći sa ovin, možda samo to da čiesto ne primjećivun ono ča se doguađa kolo mene, u svojuoj vlastitoj okolini, ispri svojie vlastite funiestre, od posviećenosti nekin unutarnjin previranjima. ispruavljun ovu rič „posviećenost“ jer mi malo previše dobroćudno djeluje, zapravo ni dobroćudno nego maligno, ko tumor ka se širi tako se misli širu i granaju i razvijaju ogranke, i začudi bi se kako se vataju jedna na drugu, kako se stvuaraju u gluavi tako da cijeli muoj svit zapravo postaje  - ne, ne stablo, ne predivno drvo kuo ima svuoj korijen i na koga se nadoveživaju gruane i kuo je skladno, bez obzira na svoje različito pozicionirane gruane – nego zdrača, makija, ono ispod stablov ča se nakuplja, ča se širi bez rieda i bez očitog korijena, i kad ga pokušuavaš nuajti pogubiš se, uzmeš jedan kruaj i pratiš ga, ali un se zamuljua u drugi, pa odustaneš. uzmeš drugi kruaj i nuadaš se da će un doniesti rasplet, ali i un vodi samo do još jednoga kumbulja i tako dalje i tako dalje.  i naravno da ti duojde da uzmeš škare i sve to poškaruaš pa da krieneš isponova, i možda bi to tako moga u stvarnin životu, i naravno, ka se ruadi o čistoj zdrači – ali ne moreš očekivati od mene da puojdin u svoju vlastitu gluavu sa škarama i do korijena sve sasičin...tipično za mene, jua bi sve iz korijena – a možda bi baš trebalo doniesti katridu i lagano škaricama za nuohti, odvuajati, pratiti, stati ka se ne more i sutradan nastaviti, možda se u tuoj zdračetini zavukla i neka mladica ku je zdrača pokrila pa nisi ni skuži da možda ima nešto ča bi moglo ruasti...ne, ne jua sve morun mačetun rišivati, sasici sve pa unda plači nad sobun, žali se drugima na svomu karakteru, na svojin problemima, samo da je drama, samo da je tragedija, ili se more plakati ili smijati – jel to muoj kredo? sa bijesun u očimin i fualšun, privremenun snuagun držin mačetu ili sikiru, kako oćete, sve su to iste krvožedne mašine, i upravo ka ću zamuahnuti čujin kako neko lagano sa škaricami ricka – znun neke ljude ki rickaju, ma nema bolje riči od tie, evo opijun se od tie riči, rickanje znuači poniranje u stvuar s kun se baviš. gljedaš je sa svih strun, gori, doli, dugo je gljedaš – i unda ricneš, samo malo, dvua milimetra, i unda jope gljedaš, gljedaš...a jua sa onun mačetun u ruci se nervirun samo od zvuka toga sporog rickanja, od toga muaženja kuo ne poznaje vrime, i samo me još jači bijes vata, samo još jače muašin mačetun ili motornun pilun, i sve bruji, krči, nadimlje se, diže se, nakuplja kolo mene, a napeti živci samo čuju „ric“, pa za piet minuti „ric“ i tako dalje u beskraj.

znuate one psihološke fore, da te najviše nervira ono ča zapravo sun nemaš, ili još bolje ča si u sebi sun otkri da ti fali, ali želiš to više nego išta na svitu - samo je li moreš? jel ima u tebi "onuoga nečega" ča more to?samo pusta oholost, samo pusto nadimanje te sprječuava u tomu da priznaš, da budeš – na kraju – ponizan, i da

ma, ča! nuajjača hruabruost u meni je pisati ovo - dalje od toga ne grie. svašta san rekla i svašta zaključila – a jesan li napravila? je li napisati nešto – napraviti nešto? i vazda te halucinogene ideje o nekomu velikomu djelu u svojin životu, te su najgore – te manične herojske ideje, napuhane, kolosalne istine! ala ča san se razvikala. sutra ću se možda jope sebi smijati. možda ću čak reći da sve ovo ča san napisala ni istina. o, istino! pa ipak, morun reći, danuas san se zamislila nad opisun prosječne osobe  (Dostojevski): un dili prosječne ljude na dvi grupe: prva je ona priglupa, kua ne zna da je glupa pa joj je zuato dobro ( a istodobno vjeruje u svoju sposobnost i inteligenciju),a druga je ona kua ima pameti, ali nedovoljno da izuajde iz prosjeka. Evo opisa:

Kad je, primjerice, sama bit nekih prosječnih osoba upravo u njihovoj svagdašnjoj i nepromjenjivoj prosječnosti, ili što je još bolje, kad te osobe, uz sve svoje velike napore da pošto-poto, iskoče iz kolosijeka rutine i običnosti, ipak na kraju neminovno i vječito ostaju u toj rutini, onda takve osobe stječu čak i nekakvu svojevrsnu tipičnost – kao prosječnost koja nipošto ne želi ostati to što jest, koja pošto-poto želi postati originalna i samostalna, iako nema nikakvih preduvjeta za samostalnost.

p.s. evo sa ste mogli iz prve rukie viti muoj tok misli. zdrača.