jutros san izasla iz Ivinoga stana u Berlinu i naisla na ovaj natpis, odmah na kraju parka ispred njene zgrade. simpaticno je (nije ludo neobicno ni epifanicno vec je samo simpaticno i blago ironicno, ali isto tako nekako kucanski ironicno, ne ono pravo istinski ironicno kad zvoni sve u 16 od ironije). dvije velike a isto tako uobicajene misli mi se vrte po glavi od sinoc, a s njima sam se probudila: da je prijateljstvo kao nekakva tranzicijska faza, cekaonica - listanje novina, kopanje nosa, drijemanje - koja, cak i ako potraje, trazi svoje razrjesenje, svoj cilj, nemos zauvijek cekati, iako je cekanje zabavno, dozivis super stvari, sve je to okej, ali ipak nakon nekog vremena tapkas nervozno nogama, uzdises, govoris ajde vise, stenjes, prislanjas usi na vrata, nervozno cupkas kozicu oko noktiju, vrtis se, migoljis, ne mozes se smiriti, NE MOZES VISE CEKATI, pogotovo kad vidis da su oni koji su dosli u isto vrijeme kad i ti, vec odavna obavili sto su trebali, samo ti tu sjedis i cekas, i svaki put kad se vrata otvore napola se dignes ali nitko ne vice tvoje ime, pokusavas uspostaviti eye contact sa sluzbenicom na vratima ali ona te ne vidi, kao da si zrak ili kao da si toliko nezanimljiv ko Akakije Akakijevic ili kako se vec zove onaj iz Kabanice, xy, xx, incognito, nula, nitko, ko da si zadnji na kugli zemaljskoj ili ko da ti je svijet rekao, ko ono kad smo bili mali: "ne bi se zua te udala ni da si zuadnji na svitu!" sad vec malo pomalo, nakon ludila svih dana, nakon filozofija mladenackih setnji, prijateljstvo krece na ljubav kao u neku upgradeanu verziju, a ja stojim i gledam kako nestaju...svi oni koji su kraj mene do prije 5 minuta lizali sladoled, nestaju na parobrodima iz kojih se dimi a ja masem svima s obale, svi su se ukrcali na Titanic, a ja zakasnila - ja i jos tisuce drugih kao ja, tisuce Stefica Cvek, igramo neku igru u kojoj nikako ne mozemo skupiti dovoljno biserica da bismo dospjeli na 2. razinu nego vec na drugom-trecem skoku padamo u skoku za tim prokletim bisericem, ili dodje neki zli covjeculjak pa nas pozdere i onda opet ispocetka, znas vec neke poteze, preskocis covjeculjka ali vec na sljedecoj prepreci opet padas i gubis zivot...okej to su one simple super mario fore, mozda bi u ovoj prici trebala nabaviti neki mitraljez /iako mi se i to cini zastarjelo, so 90s/ sigurno postoje neka super-oruzja da budu kul u ovoj prici ali ja cu ostaviti mitraljez, ipak smo na Stefici Cvek a ona je zivjela tamo 80ih tako da je mitraljez bas za nju, cudno kako je lako doci od Stefice i njenih krempita do mitraljeza, od njeznosti do nasilja, ma sve je to uzasno labilno, i sve emocije su prolazne kao boje, malo umijesas ove, malo one, pa vise ne znas odakle si poceo, to je zuta, ne to je jantar, ne to je limun i tako dalje. uglavnom, ako se vratimo na emociju s pocetka ovog posta, a zelimo nesto realno, neku akciju, onda sam ja izlazila iz Ivinog stana u Neukolnu, i naisla na natpis s pocetka ovog posta. Nakon 50ak metara, isto tako ne previse neocekivano, gotovo isto tako ne-epifanicno kao ono s pocetka, prenormalno i nekul, ali lijepo u nekoj obicnosti, naidjem ja i na ovaj natpis:
tako da, eto, valjda je slicno i s one druge strane, juliet/romeo, je li to sve isto? cini mi se da nije, ali eto pristrana sam, nekako sam vise na strani juliete, iako sto ja imam s njom, osim ako mi svi imamo nesto u sebi od tih heroina svjetske knjizevnosti, pa sigurno se svaka od tih mojih prijateljica mogla poistovjetiti s njom u ovom ili u onom trenu, balkon i sve to, i pomislile su, kako je zivot slican romanticnim komedijama, a odakle su one dosle nego iz Romea i Julije, najljubavnije od svih romansi. I sve ste vi Julije, po naslijedju nosite nesto od Julije, to je kolektivna svijest povezana u svima koji su se nekad osjetili voljenima beyond compare i koji su mislili da je takvo sto nemoguce i koji su zalili druge koji to nikad nisu osjetili, i to je Julija u njima, a svi mi ostali smo Stefica Cvek, koja je draga na svoj nacin, ciji muskarci su daleko od Romea, ali nesto je prezivotno u tom filmu, kao da su Stefici dzepovi napunjeni kamenjem i svaki put kad pozeli malo letjeti, uspije se popeti na neku stijenu i kad pomisli, ali samo na sekundu, evo - letim!, kamenje povuce i ona je opet kao prvo, obicno, malo jadno drvo.
eto toliko o mom javljanju iz berlina, kao sto vidite nema nikakve veze s Berlinom, ali kad je koji post imao veze s tim gdje ja zivim ili kud se krecem?
i ako niste primijetili, na pocetku sam rekla da su mi se dvije misli vrtile po glavi, pa sam pocela izlagati prvu, nakon koje je krenula nezaustavljiva bujica koja jednostavno nije vise mogla skrenuti nigdje niti se vratiti tamo odakle je pocela, ali samo za vasu informaciju, te dvije misli nisu uopce bile odvojene, to su bila samo dva rukavca iste misli koja su se zapravo spojila u jednu, o labilnosti prijateljstva i o tiraniji ljubavi, a to je sve u istom kosu, ko misli da nije neka pise svoj blog.
btw, ako sam ikad htjela da postoji neki lanac Cafea ko sto je starbucks ili costa cofe, to je bilo danas, nakon sto sam u bezuspjesnom traganju za kaficem koji nije turski / ispijanje kafe s hrpom turcina bez zena u kaficu is not my cup of tea, doslovno/ prosla dobar dio Hermanstrasse. Cak sam bila okej s tim da je to bijeli zapadnjak koji prica iz mene, da , jahwol, das bin ich, samo zelim obican cafe koji ne izgleda kao se u njemu pusi sisa u 9 ujutro. eto, nek me neko ubije.
Primjedbe
Objavi komentar