ZAKOLUTUANO

već mi se dugo nakupljaju riči u guši. svaki dan nešto vidin, kraj nečega pruojdin, nešto mi se nametne i zagrcne u grlu, i ne muogu ti opisati kua je želja u meni da to neder napišin, ko da će nestati u nepovrat  - a i oće jer je to samo tren…a ča je tren u životu jednoga suvremenoga čovika? samo jedan u nizu satova ki se vrtu kolo njega na sve struane, ki odbrojuavaju vrime – ča van se ne čini da su nama minute postale sekunde? tako brzo sat grie…a ure, ure su možda već ko minute i tako kako vrime piči unaprid, možda će nan trebati još neka dogovorna jedinica da bi povatala našu brzinu?? možda ni svima tako, ali jua san pruavi proizvod zagreba, suvremenog prezaposlenog čovika, on-the-clock efektivnosti i sviega toga ča grie s tin. jel me sram priznati? pa ne znun ni suama, jer nekako, when in Rome…znun znun da je to neka možda isprazna poslovica, ali tako mi se uvik dogodi, di god da duojdin nekako se utopin u to ča me okruživa, postanin nezamjetni dio toga krajolika, i možda san samo jedna kazaljkica kua se okriće u tvornici svih satova današnjega vrimena, možda ću tako navijena živiti cijeli svuoj vijek…?

nakon ča me neki divljie navijeni sat proguanja cijeli bogovetni dan, pišti mi u gluavi ko one odvratne sjedalice u novin autima ako se ODMA MOLIM LIJEPO ne zaviežeš, nakon ča mi visi nad muozgun i klati se livo desno u svojin ritmu ki je stalno isti, ono četvrtinska mjera cijeli dan bez promjene, nakon ča me izludi svojun nezasitnu jednoličnosti, duojdin iscrpljena doma pa se najčešće uz umirujuće slike navy cis-ove borbe protiv terorizma u američkoj mornarici, ispružin u san di su svi satovi na godišnjin do daljnjega. nema! ali tuaj odmor kruatko traje. ako je ki čita fukoa ili je malo razmišljua o svitu  i životu pa je skuži da nakon ča ti je mati po milijarditi put rekla da ne smiš srkati juhu ili da obrišeš nuos maramicun a ne rukuavun, i nakon ča si se po milijarditi put izbeštimua u sebi na nju ili si je gljeda u oči i najslasnije istra veliki šmrkalj rukuavun, milijarduiprvi put niećeš to učiniti, jer se tuaj mehanizam, ta “mati” već toliko utkala u tvuoj nervni sklop da ćeš garant i ti govoriti svojuoj dici zuač šmrču, ili ako niećeš, unda niećeš iz svoje svjesne samorefleksije da te je mati terorizirala cijeli živuot i da ti ne želiš imati veze s tin – ali to ne znuači da će ti mati biti izbrisana iz hard diska tvoga života, ona je oto – matere su uvik oto, koliko god da bižiš. ali nisan tila ulaziti u psihoanalizu (iako, evo vučie me da spomienin – a to je tek nešto siedmo – film “Her” koga nisan pogljedala, ali znun da izrađiva virtualnu idealnu ženu jednuomu muškuomu prema njegovomu odgovoru na puar pitanjov, jedno od kih je: What was your relationship with your mother?. nisan se bavila razmišljanjun o tomu nego mi je samo zazvonilo da to totalno ima smisla, jer mati ni “samo” mati, kako da rečin, to ni stvarna osoba, to je niz fikcija, ideala, demona, sviega ča se vrtilo kolo tebe ka si bi muali, i ča si ti tako požudno sisa. ma ima i drugih faktora sigurno – naravno, tuac se isto uključiva u vu spiku –zuato i bižiš iz kuće jer se želiš otriesti, ili ne želiš ća iz kuće jer ne moreš puštiti, mater kua je zapravo zauvik s tobun).  stooooooooop.

uglavnom, tila san uspostaviti analogiju sata ki u meni neumoljivo kuca i matere, pa sad ka san došla do delte tih dviju misli, čak mi se čini da je to možda i ista ričica bila, mati i sat, ili su možda blizanci, bar za mene – možda su vaši satovi sporiji, možda su tromiji, ali eto, di god da mu je ušće, muoj piči i tila san zapravo reći, ono kad san počela vu priču, da me tuaj “POUNUTRENI” sat budi ujutro u 6.30 i kuca mi nad gluavun do jedanaest uri navečer kad ga više stvarno ne muogu slušati jer se gasin. možda je san moja jedina sloboda, iako i un kruatko traje – ali zapravo nisan uopće tila ovoliko razviti ovu priču o satovima, i sad mi je već dodijala.

ka san bila muala, čitala san, tj. mislin da to ni čitanje nego gutanje – morun preuziesti metaforu iz hranidbenog procesa jer mi čitanje označiva ili neku laganu dokolicu, ležuanje na kanapeu, prelistuavanje, ili neki mučni proces čitanja Deride, di uopće zapravo ne čitaš nego pokušuavaš razumiti, a to je potpuno drukčije od onoga uživanja u okretanju stranic kuo je meni donosilo čitanje Zagorke. otkrila san je u 5. razredu jua mislin, ali i to je, ko i većina faktografskih podataka moga života vjerovatno neistina, pošto se ničega živoga ne sićun, čak ni stvari kie su se dogodile prije godinu dan – valjda ono kad funkcioniraš na principu strelice, sve kolo tebe u putanji se briše, ostaje samo cilj. možda san i samo od cilja do cilja hodila pa nis ni vidila ča se kolo mene doguađa. jope san zalutala…možda je jedini besciljni rad u mojin životu stvarno ovo pisanje, jer nikako ne uspijin niti odriediti o čemu želin pisati niti duojti tamo di odriedin. uglavnom, Zagorkini romani su povijesno-ljubavni. sve ljubavi su idealne, sve žinske su predivne. gluavne junakinje su predivne ponosne Hrvatice, a muški su crnomanjasti ponosni Hrvuati. žene su, morun nagluasiti, igrale gluavnu ulogu u ovin povijestima: svojun lipotun su se služile za više svrhe – obrane i borbe za Hrvatsku državu (bilo to 13., 16., ili 18. stoljeće).  mene su opijali njihovi opisi, i muških i žinskih. tako je Gordana imala baršunastu kosu i bademaste oči: i takva san jua tila biti. ima nešto tako privlačno u tin ričima “baršun” i “badem”, možda zuato ča počinje istin slogun “ba” pa je zvučno, pa unda još rič baršun me positi na mekoću, glatkost, na veliku mruačnu tajanstvenu sobu u dvuorcu,  a badem pak ah ki bi to sada opisua na ča me je sve to posićalo! najdraži muški mi je bi Damir iz Brezovice. Za mene je Brezovica predstuavljala nešto toliko čudesno, dvorce i kule, a cijela okolica Zagreba, uključujući Turopolje i prigorje (a to tek sada znun ) bila je jedno poprište drame i akcije, velikih emocija i borbi. a cijeli ovuaj odjeljak san započela jer mi je doša u glavu danuas dio pisma koga je Siniša pisua Neri (i ujedno je ovo prvo javno priznuanje mojie opsjednutosti tin ljubavnin pismima) incognito: Draga Nero, hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovoj bijeloj hartiji koja je samilosno primila šapat jednog srca koje si ti napunila neštonešto žarom? nemoj se smiješiti jer će krv kojom su pisane ove riječi izblijediti…i ostalo je isparilo – možda se jednoga dana digne iz močvarnog tla moje memorije. zanimljivo je da se  ničega živoga ne sićun, ma ne sićun se kako je radnja hodila ali morete misliti kako san bila zadubljena (zaljubljena) u ovo ka san se doslovne rečenice sitila. mislin da san bila zaljubljena u ljubav. baš san madame bovary…da san živila u prošlin vijeku unda bi me već udali za nekoga, a jua ga ne bi htila jer bi se već u svojuoj  mladosti toliko ljubavnih romanov nagutala da bi već unaprid osudila svih ki bi mi se približili na neuspjeh – eto, danuas se ne morun udati pa sada razmišljun o svomu životu i o utjecajima i mislin se, baš san madame bovary. i tako, bez gluavie i bez repa, završuava ovo nedjeljno razmišljanje.