pejzaži
žališ me…vidim ti u očima
ali moraš znati tko sam prije nego što kreneš za mnom.
neko ko ni svoj jezik više nema, a govori.
nemoj misliti da znaš tko sam, jer sam i sama sebi nepoznanica.
čuvam se kao princeza,
ne znam što je vjetar koji zadirkuje i zaviruje u ljetnu haljinu,
ne ježim se ni na što osim na prijetnju, a prijetnja je sve što mi se približi
muzika me ostavlja hladnom,
riječi bježe iz mene u rijekama, a izvora nema.
prolazim kroz zidove
tijelo sam izgubila na pokeru s bogom, kad je rekao,
sad ili nikad,
a ja sam rekla daj da bacamo kocku
kad bi me bilo onda bi bila
sočna trešnja u prvim danima maja
ili možda
zrela smokva u zadnjim danima augusta
a sada ledbim među ljudima
kratkim potezom ruke iscrtana
ne znam kako drugi vide putovanja, i iako ih uvijek sa
sladostrašću očekujem, nekako me uvijek razočaraju, zapravo ja sama sebe
razočaram, a najviše u ogromnosti razlike između očekivanja (fikcije
budućeg) i stvarnosti, koja je često banalna. ali kako sam došla do toga da
stvarnost može biti ili jest banalna, to samo govori još više o tome što mislim
o onome što nije stvarnost, o onom drugom svijetu, koji uvijek postoji kao
mogućnost, ali uvijek doživi svoj zlatni vijek u vizijama onoga što treba doći.
svaki dan je nova spoznaja, to je istina, mogu reći čak da ne doživljavam dane
banalno, ali ako ijedan dan zaprijeti svojom banalnošću, moj – pomalo na
uzbuđenje navučen – um uspije stvoriti od njega nešto nebanalno. naime, kad dan
zaprijeti banalnošću, moj um povuče iz svoje riznice uzbuđenja te me obavija i
prožima fantazmama dostojnih neke gotičke heroine zatočene u visokoj kuli.
Kuku-kuli. i tako odletim negdje, bože, gdje sve nisam bila, usred banalnosti
jednog dana, bježeći od njegove dosade, od njegove jednostavne realnosti. i sad
se nalazim, a možda sam se i oduvijek nalazila – izranja mi iz sjećanja ta
užasna dosada koju bi mi nekad predstavljale dječje igre ili razgovori ili ne
znam više, bilo što svakodnevno i bijeg u neki od Zagorkinih romana (svoju
naklonost fantaziji i romansi sam već odala tako da sad više nemam što
sakrivati) – negdje između neba i zemlje. i sad sam vidjela, na svojim
putovanjima koja bi me postavila pred samu životnost života, da okrećem glavu jer joj ne mogu pogledati u oči. toliko dugo
gledam zapravo kroz nju, da kad se
izoštre slike, kao pod mikroskopom, odvraćam pogled jer - - -
ne znam ni sama zašto. od lagodnosti života u fantaziji? od
lake kontrole slika koje dolaze? od strukturiranja, odabiranja, vlastitog
zumiranja i preskakanja pojedinih dosadnih pasusa i od gutanja drugih. kad
život(nost) stane pred mene svojom nametljivom prisutnošću, istodobno osjećam –
o bože, pa gdje sam ja bila sve ove godine? i svlada me divlja želja za
bijegom, bilo gdje, negdje, zapravo možda u svoju sobu, gdje mogu sve srediti,
odrediti, organizirati, odabrati sama. a istodobno, kad sam u toj sobi, u tom u-redu,
razmišljam o svojem kukavičluku, i tjeram se da izađem pred druge i pogledam im
u oči, i uvjeravam se da ću bez toga istrunuti u svojim kičastim maštarijama
Primjedbe
Objavi komentar