razgibavam riječi
cijeli dan već ih razvlačim
i sad je došlo vrijeme za akciju,
da pokažu mišiće,
da pokažu što znaju i mogu.
ali, iako uspuhane, protiskuju samo tanke niti, gotovo prozirnu sluz, kao puževi
jutros na blagajni konzuma: čovjek ispred mene stavlja na kasu redom zapakirane ćevape, slaninu i tri paketa pive Pan. razmišljam kako su te tri namirnice nešto toliko hrvatsko da bi trebale biti zapakirane u zastavi ili grbu ili kravati. što će taj čovjek raditi danas...? sigurno mu dolaze dečki. neki roštilj će pasti. nedjelja, ne radi se. sunce oparilo (dobra intuicija). jedna moja prijateljica Jelena koja sad živi u Berlinu čitav je jedan sat pričala o tome kako joj je bilo neugodno kad je otišla doma, upravo kad su roštiljali. jer žene uvijek rade salatu, a muškarci uvijek rade roštilj i okreću meso. i kako joj nije palo na pamet prekršiti tu normu jer je to tako uobičajeno. iako kaže da na kraju nije radila ni jedno ni drugo. ili i jedno i drugo pomalo. ne znam zašto je roštiljanje muški posao. zašto bi muške ruke bolje napravile meso za roštilj. malo mi je postalo jasnije kad sam vidjela brata kako siječe drva. on zamahne a cjepanica se prepolovi. ja zamahnem a na cjepanici ostane jedva vidjiva crtica, rez. (Mateja se sada smijie ko luda!) i tako. a i roštiljanje se nekako muškom lozom prenosi. isto ko i popravljanje bicikala. rodi mi se brat i najedamput s 14 godina on zna promijeniti gumu, zategnuti kočnicu, ma sve zna...kad? gdje sam ja bila kad su se gume mijenjale? ne, ja sam morala kao "odrasla" to naučiti, a svi znaju da odrasli najgluplje uče.
kako skupljam (brižno u svoju ladicu pod nazivom 'blog' u glavi) te prolazne trenutke ljepote - ili samo pamtljive trenutke - sad sam se još sjetila kako sam prekjučer na križanju, čini mi se, Petrinjska i Hatzeove (zelenom valu), vidjela grupu žena obučenih u nošnju 19. stoljeća. to nije naravno nikakva sitnica. njih bi i slijepac uočio. ali tako ih je bilo super vidjeti: obožavam kad grad ponekad izgleda kao scena, ali kad ne glumi realizam, već kad ispada iz kolosijeka vremena - kad postane groteskan, šaljiv. zato su mi te žene koje su vjerojatno išle prema Griču da glume junakinje Zagorkinih romana, tako uljepšale dan. vjerojatno da sam im se približila, da sam ih čula kako pričaju o noktima ili o smislu života - to više ne bi bila slika, to više ne bi bila ljepota...
prekinu me poso u sred rečenice i sad moram ići.
to je život, poezija i proza u izmijenjivanju
Primjedbe
Objavi komentar