Neki dan, vozim se ja zelenim valom, pičim sve u šesnaest, i čekam ja da se upali crveno svjetlo tamo negdje u Petrinjskoj. Dok ja tako čekam, jedan dečko u svojim dvadesetima, koji je jeo čokoladu čini mi se s lješnjacima ali nisam sigurna, i to jeo ju je onako kako se jede čokolada kada je jedeš sam i hodaš ulicom - ili se tako jede u filmovima? onako, rastvorene folije i omota sve do pola. To naravno sve sada opisujem jer vidim naknadno u sjećanju tu čokoladu, onakvu kakva je bila (kao sliku) ali tada nisam zamijetila njen oblik (i možda je sve ovo samo moja mašta, možda je ovo što opisujem neka druga čokolada, možda iz filma...ne znam). uglavnom, stojim ja tako na tom raskrižju i čekam zeleno, kad najedanput, taj tip se okrene prema meni i upita me veoma normalnim tonom: oćeš li čokolade? ja kažem: ne, žurim, i tad se upali zeleno svjetlo i ja otpičim tamo, prema mom vječnom cilju. malo kao Duga iz Šimunovićeve pripovjetke, u želji da negdje stignem, a onda kad stignem tamo...ne znam što me je zapravo podsjetilo na tu djevojčicu Dugu, jer nam je sudba sasvim neslična...ili nije? Duga se udavila trčeći za suncem u želji da postane dječak, da bi se mogla igrati na tratini, jahati konja, skakati s ostalom djecom i uživati u svim dječijim radostima...no kao djevojčica to joj je sve bilo zabranjeno...tako vidim i sebe kako slobodna jurim tim ulicama u nadi da ću stići negdje, da ću se i ja pretvoriti u radosno dijete koje će po cijeli dan skakati ulicama i jahati konja i igrati se. ali to sunce koje pratim bježi ulicama zagreba, i svaki put kada mislim da ću ga stići, ono potrči iza ugla. potjera se nastavlja...
kad mi je ovaj ponudio čokoladu i ja sam odbila bez razmišljanja, palo mi je na pamet da se možda tako upoznaju ljudi. ili bar ljudi koji su interesantni. ja uvijek razmišljam da bih htjela upoznati nekog zanimljivog, nekog nekonvencionalnog, nekog ko će me na sred ulice pitati oću li čokolade, ali kad takva spodoba dobije ljudske konture, nekako, ja samo bježim.
i sad zamišljam neku drugu ženu, malo luđu, malo manje konvencionalnu, kako zastaje i uzima komadić čokolade (a bilo je sunčano jutro), pa priupita tog dečka možda zašto joj je ponudio tu čokoladu, pa onda on njoj kaže: zato jer sam te vidio svu zahuktanu rumenih obraza (Duga!) i eto, došlo mi je. pa onda njega ona priupita - ma ne znam ni što bi mogla, već od prve rečenice mi je neugodno pomišljati na tu scenu, tu šutnju, tu neugodu. a možda i ne bi bilo neugodno. možda sam to ja sve umislila i sve bi glatko klizilo i onda bi se prošetali do parka ili bi samo uzela komadić čokolade ali malo bolje pogledala u tog dečka, možda ga na trenutak i "upoznala", koliko možeš za jedan tren čovjeka intuitivno upoznati. uglavnom, to se ništa nije dogodilo, ma i neće. i nije to bio neki užasno zgodan dečko ni privlačan - ma nije uopće u tome stvar. nego u toj potencijalnosti trenutka da krene u nepoznato. ali ne! ja imam svoju zacrtanu putanju i možete me svaki dan vidjeti kako je pobožno pratim. samo - već me nema!
DONT LOOK BACK!
druga scena.
prolazim cestom Trg Marka Marulića i malo pred Vodnikovom vidim čovjeka u odijelu i ružičastoj kravati, ali ono žarko-rozoj, ne one bljedunjave boje koje su zapravo nijanse bijele, već baš ono rozo. i sad, ne bi ništa rekla da je to neki kao kul otkačeni tip. ne, izgleda kao činovnik ili biznis men, ne razumijem se u taj sloj baš. ali se sjećam da mi je tad palo na pamet: u kakvoj obitelji ovaj čovjek živi? kakvo mu je bilo jutro i odabir odjeće kad se odlučio za rozu kravatu? je li pojeo dobar doručak? je li ima neki kinky side u sebi koji nije mogao ostvariti pa sad nadomješta kravatama? jesu li mu sve kravate bile prljave pa je stavio tu kravatu i baš upravo kad sam ja prolazila pored njega, pomislio: o bože, ne mogu vjerovati da idem na poso u rozoj kravati. ili - je li stvarno postoji mogućnost - da se jednostavno probudio, uzeo prvu kravatu koju je našao u ladici, a ta je bila roza,i zavezao je. ne znam. "Čovjek sa ružičastom kravatom" bi bio super naziv za kratku priču. sigurno bi se radilo o priči s obratom na kraju. taj čovjek bi se kretao normalno ulicama grada, ušao u pekaru i pojeo slanac, otresao mrvice s kravate i sakoa, nastavio prema poslu, uzeo kavu s mlijekom i novine, došao u ured, upalio kompjuter, provjerio mejlove, malo surfao po internetu, malo provjeravao newsfeed na fejsbuku, pa malo radio, sve s tom kravatom oko vrata. i onda bi otišao kući, poljubio ženu, pojeo, pogledao neku seriju ili film na televiziji, otišao spavati.
pitate: gdje je obrat u priči. Eh, obrat je cijelo vrijeme pred nosom: čovjek nosi ružičastu kravatu. i opet nas to vodi natrag na početak, na misteriju ružičaste kravate. ali zašto odati tajne ljepote jednog dana? ne i ne, to je običan čovjek sa ružičastom kravatom, dakle neobičan čovjek.
Primjedbe
Objavi komentar