Tisuće ljudi izmigoljilo je iz svojih nastambi, kao da je neka rasna matica izlegla na hiljade jajašaca i oni su najedanput krenuli, svako svojim putem, svako prateći signale svojih ticala, udarajući jedno u drugo i tiho nastavljajući svojim putem, prema bolnici, prema placu, prema prvom rođaku, baki, kupiti čarape, na kavu i tako dalje i tako dalje i tako dalje, hop, opa, idu ljudi nezaustavljivo, a bicikle se probijaju među njima kao da smo u Indiji.
proljeće u Zagrebu.
Prije nego što je ovo ludilo krenulo, pomislila sam, ah kako san daleko od centra, nonstop bicikliranje vamo namo u nedogled, kenjkavo san cvilila, a bome otka je vo proljeće u našem gradu došlo, begam nalijevo! da san sa jope u uosmin razredu, bome bi lipi sastav napisala o proljeću u našem gradu.
jesan li mizantrop?
ne, jua samo želin svoju mualu crvenu crtu uz rub.
ne muogu van opisati osjećaj slobodie ki san ositila ka san se neki dan zaputila pu dome. osićala san se ko da prelazin crveno muore, a iza mene se put zatvara i sve drugo nestaje, a jua grin doma u mir, i pomalo Martićevun, kua je krcata ali volin tu ulicu pa je nieću blatiti, volanun desno-livo, zvonun i kuočenjun, dočepala san se Kvatrića i posli tuoga san otklizila lagano, ko na ledu, do ravnic. Put od kraja svita (okretište Borongaj) do mojie zgrade vodi kroz jedan middle-class kvart lipih obiteljskih kućic sa jednako toliko pasov i mašak i jednun crikvun da zaokruži štimung. Tamo je sve zazelenilo, ko da voziš alejun, začuaranun šumun, a prošle godine san se prvi put probijala kroz mirise nekog stabla -je li to jorgovan ča miriše po cijelomu Zagrebu?? - i tuaj miris me ošamućiva, težak je ko spuaran dan, ali zanosan i uvik želiš još.
evo možda me sada niećete razumiti, ali proljeće mi sada djeluje ko da si iz neke oskudne kućice doša u vilu - sve je prepuno mirisa i zelenila, nabijenoga daha šume i to mi je nekako čudno, želin mu reći, pomalo s tin, proljeće! ali ne, ono uvik, sve odjedanput, u tri dana trišnje procvitaju i umru, i sve divljua i vonja nezaustavljivo, i ništa ne moreš dozirati, proljeće se sruči na tebe ko pljusak, ali nemaš lumbrelu i nema ti druge nego se puštiti u to. zima, suara poznata duša, malo duaje, ali znuaš na čin si. frend iz djetinjstva. poznati razgovori. ćaskanje uz vatru. i unda duojde proljeće ko neka vizija, u magli, u nekoj magičnoj prašini punoj peluda ki u spirali kolo njega plieše, u njemu se okriće i vrti,
i ta vrtnja širi svoje mirise centripetalno
i sve ti se smuti u gluavi
i to je proljeće u mom gradu.
Primjedbe
Objavi komentar