Pišem ti po ko zna koji put.
Uzimam tvoje žuljevite ruke u svoje
Napipavam godine
Rijetko se dogodi da se dvije duše čuju
A nama se to dogodilo.
I onda smo smijehom odbacili odgovornost.
Kad bi me samo pogledao ovih dana
Možda bih se namjestila negdje
U ovom velikom svijetu?
Svaki put kad me riječi ostave
Vrate se tebi.
I onda, jedino onda, stjerane u kut
Iscijedim iz njih još malo, malo istine.
Jurim za njom, zato ti se obraćam.
Sjedni tu kraj mene.
Slušaj moje gluparije.
Više nitko ne želi, moram stalno
biti ozbiljna
Samoća je jutros
rastvorila svoju čeljust na stropu moje sobe spremna da me poždere.
Dugi sati, prazan krevet, prazan ormar i prazna kuća.
Samoća zjapi nada mnom kao okamenjena usta mrtvih skulptura.
Zaustavljen pokret u vremenu.
Pokrivam se preko glave, ali plahta se mrvi u prah.
Obitelji idu svojim kućama, a ključevi sa olinjalim privjescima pronalaze
svoje brave
Obitelji odlaze u trgovine, pripremaju večere, navijaju budilice.
Jel tako I ti svake večeri odes u trgovinu, spremaš večeru I navijaš
budilicu?
Jel tako I ti?
Prođe li te ikad osjećaj samoće u sobi punoj ljudi ili na nekoj večeri s
prijateljima ili dok ležiš kraj žene u krevetu ili dok ljubiš svoje dijete za
laku noć?
E taj
Odgurni ga od sebe ako možeš.
Ja ne mogu
Doduše nemam ni muža ni večeru ni djecu
Ali znam što je osamljenost
I ne mogu ništa, mogu samo pisati o njoj
I znam da ako pišem o njoj – ništa se neće promijeniti.
Ali svejedno moram.
Jer se inače pravi da ne postoji
A kopa rupu u meni,
duboku, dublju od najcrnje tame.
Treviso, 29.9.2015.
Primjedbe
Objavi komentar