Pisanje se uvik odnosi na ulazak u svit, jer pismo/jezik je svit, to je kod (dugo "o") pomoću kuoga komuniciramo. Kad jezika nema, komunikacija se morua preseliti na jednu drugu razinu, ili putem drugog medija, a jua se sada pitun, oću li danuas koristiti jezik na nuačin da na kraju niko nieće razumiti ča govorin. Je li unda isto jezik komunikativni alat ili počinje biti samo neadekvatan alat? Želin nešto izruaziti ali kad to izruazin u jeziku, ne govori ono ča želin reći.
huh??!
oni filozofskiji među mojin prijateljima će reći, ah, evo, umisto neke smišne zgode, jope neko filozofiranje, ali pročitati će, iz pristojnosti, čak i neke para-pristojnosti, iako jua nis prisutna, ispoštovaće me.
Skužila san da mi je gluava odvojena od tijela. znun da sada to zvuči kao neki science-fiction, ali napokon mi je jasno zuač me trčanje, joga, pentranje po Sljemenu užasno zamuara i zuač se ne muogu uživiti iako znun da je to kao ful dobro za mene i treba se krietati i tako to. unda ćete vi reći, pa ča ti govoriš, voziš biciklu po cijeli dan, na ča jua muogu odgovoriti: istina, vozin. ali, koliko god smišno zvučalo, jua vozin gluavun.
pritišću moja stopala te pedale i oni osjeti ča su mi potrebni da se prevezin tamo di trebun su otvoreni, ali svi vozuači (u vo uključivun i aute) znaju da nakon nekog vrimena sve postaje automatizirano, pa čak i ako su biciklisti kao "fizički pokretuači svoga vozila", jope je toliko malo fizičkog napora potrebno da nas dovezie od točke do točke u Zagrebu, da se moreš izgubiti u svojin mislima i odletiti na njihovin krilima ko ptica, vinuti se ozguor zagreba i lebditi na oblacima...ma to bi bilo super, da meni misli puojdu među oblake, pa se tamo vualjaju po njima ko po bijelin pernatin lunaparku, ali ne - muoj mozak ni takav tip, sanjarski. kad stavi tijelo na najjednostavnij pogon (okretanje pedualov i pažnja na zeleno svjetlo semafora), un odluta neder drugdi, a obično to bude u budućnost, bližu ili dalju, tako da, kako god da okrieneš, gluava je brža od tijela, i ona je dabome pričvršćena na vruat, ali postuavlja se pitanje: da li je tijelo tamo di ti je i duh/um/kakogodgaoćete nazvati, iz čega slijedi, po meni jedno isto tako logično pitanje: dok jurin biciklun prema gruadu, recimo zelenin valun, di san zapravo jua? jesan li jua tamo di su moje misli, ili san tamo di mi je tijelo? I sad vi svi anti-filozofi, materijalisti i jednostavnisti (novi naziv za ljude ki mrzu kad neko nešto komplicira: da da, Dorotea, ti spadaš ovo!) ćete skočiti nua me, ali ipak, ako je to tako, di se zapravo nalaziš? I je li to bitno? Vamo - namo, livo-desno, ako te to ne nervira, svi mi odlutamo ponekad, pogotovo usred razgovora ki nas se ne tiču, ki su nan dosadni, naporni, uporni, blesavi, patetični, jadni, previše politički nastrojeni, previše banalni, Naravno da odlutamo. Zamisli ka bismo u takvin razgovorima bili prisutni tijelun i umun, to bi bilo maltene smišno, pa od tih razgovora se i očekiva neko odvuajanje, di bismo bili da su svi u svojuoj punoj spojenosti u tako banalnin situacijama. zanimljivo, dakle. sigurno. spojenost je nešto nabijeno, a u situaciji u kuoj se priča o vrimenu, moreš malo propuhasto pričati i misliti na nešto drugo. a oni ča volu sanjuariti, njima je super, jer in ne treba ni poseban poticaj da odlutaju...sa me počelo zanimati i to lutanje sanjuarov, jer uvjerena san da moje lutanje i sanjarsko lutanje ni isto: moje misli griedu u budućnost i fokusiraju se na obuavljanje stvari ča ih morun obaviti, ili u najboljin slučaju osmišljuavanju nekoga novog projekta. to želin reći, moje tijelo je preneaktivno za muoj um, presporo i nezanimljivo, a moje misli su onako logične, jasne i fokusirane na neki cilj. čin nemaju cilj, one se okriću prema sebi, nekakvoj vrsti prezenta, i one ne znaju di bi, zabijaju se jedna u drugu ko u zatvoru, pa tako nastaju i svađe, prepirke, dolazi čak i do tučnjave. prezbijene, jedna drugoj griedu intenzivno na živci i samo čekaju kad će moći izuajti raširiti noge i ruke i utrkivati se jope jedna s drugun. one moraju hoditi paralelno. čin ih se stavi u mirovuanje...ne znun ča bi napisala o njima. uglavnom, eto.
S druge struanie, u zuadnje vrime sve više osićun zamor u razgovorima ki su previše dubinski, minuciozno analitični, frenetični, entuzijastično poviezani, i slično, iako su mi takvi prije zauzimali možda 75% komunikacije. A sada, sada se uvatin usred takvog razgovora, i nekako mi se ne dua završiti misao... i tako mi se učini da san prožvuakala neku raznovrsnu hruanu, pljunula je u pijuat, i unda je nako cijelu izmišanu vrnula nazad u usta. svi znuamo ovuaj osjećaj (nuadun se: iako san dosad naučila da ima ljudi kima se vakve situacije ne doguađaju, i to me uvik čudi, kako je moguće da se tuoj i tuoj osobi ne doguađaju, i kakova ta osoba ima pogled na svit općenito, ako ga izvučiva iz vlastitog iskustva. isto je s ljudima za kih se čini da nikad ne seru, da prostite, u izvornin smislu tie riči). Uglavnom, ča san tila reći.
Tijelo i gluava.
I dobro, nepoviezani su. većinu vrimena, ali ni baš tako cijelo vrime - ne. ali ne želin ovo ulaziti u svoju duševno-tjelesnu nepoviezanost, zapravo mi je ona samo bila povod da napišin nešto, pa je unda to nešto čak okej ispalo, unatoč tomu ča zapravo nis ništa zaključila, ali ni da pišin neki self-help, noup, pa mi je to ok, da more izvisiti zaključak, nek visi, da vidimo koliko more visiti. a ka ozreja, ka stvarno ozreja, unda ću ga moći ubrati, ili će mi gluava biti neder drugdi, nieću ni skužiti da je pua i neder potalagua, i možda izgnjili. al ne pada voće daleko od stabla, sigurno će mi se vrnuti i ova misao, i ova jabuka ozrejala, i sve će ostati u okrugu jednoga stabla, onoliko koliko se jedna krošnja more prostriti, a jua se nuadun da je baš to stablo, to di zreja jedna zrela misao-voćka, začuarano stablo i da će se sve razrišiti jednin potezun. kako san došla do ovie rečenice, to samo muoj um znua, kako san sada rekla, i pitanje je, ko i na počietku: jesan li jua, s obzirun na ovu svoju logoreju, u ulici Vanderkindere 338, Uccle, Bruxelles ili ne?
visi. neka visi.
almost headless nick iz Harry Pottera me je inspirirua za ovuaj post.
huh??!
oni filozofskiji među mojin prijateljima će reći, ah, evo, umisto neke smišne zgode, jope neko filozofiranje, ali pročitati će, iz pristojnosti, čak i neke para-pristojnosti, iako jua nis prisutna, ispoštovaće me.
Skužila san da mi je gluava odvojena od tijela. znun da sada to zvuči kao neki science-fiction, ali napokon mi je jasno zuač me trčanje, joga, pentranje po Sljemenu užasno zamuara i zuač se ne muogu uživiti iako znun da je to kao ful dobro za mene i treba se krietati i tako to. unda ćete vi reći, pa ča ti govoriš, voziš biciklu po cijeli dan, na ča jua muogu odgovoriti: istina, vozin. ali, koliko god smišno zvučalo, jua vozin gluavun.
pritišću moja stopala te pedale i oni osjeti ča su mi potrebni da se prevezin tamo di trebun su otvoreni, ali svi vozuači (u vo uključivun i aute) znaju da nakon nekog vrimena sve postaje automatizirano, pa čak i ako su biciklisti kao "fizički pokretuači svoga vozila", jope je toliko malo fizičkog napora potrebno da nas dovezie od točke do točke u Zagrebu, da se moreš izgubiti u svojin mislima i odletiti na njihovin krilima ko ptica, vinuti se ozguor zagreba i lebditi na oblacima...ma to bi bilo super, da meni misli puojdu među oblake, pa se tamo vualjaju po njima ko po bijelin pernatin lunaparku, ali ne - muoj mozak ni takav tip, sanjarski. kad stavi tijelo na najjednostavnij pogon (okretanje pedualov i pažnja na zeleno svjetlo semafora), un odluta neder drugdi, a obično to bude u budućnost, bližu ili dalju, tako da, kako god da okrieneš, gluava je brža od tijela, i ona je dabome pričvršćena na vruat, ali postuavlja se pitanje: da li je tijelo tamo di ti je i duh/um/kakogodgaoćete nazvati, iz čega slijedi, po meni jedno isto tako logično pitanje: dok jurin biciklun prema gruadu, recimo zelenin valun, di san zapravo jua? jesan li jua tamo di su moje misli, ili san tamo di mi je tijelo? I sad vi svi anti-filozofi, materijalisti i jednostavnisti (novi naziv za ljude ki mrzu kad neko nešto komplicira: da da, Dorotea, ti spadaš ovo!) ćete skočiti nua me, ali ipak, ako je to tako, di se zapravo nalaziš? I je li to bitno? Vamo - namo, livo-desno, ako te to ne nervira, svi mi odlutamo ponekad, pogotovo usred razgovora ki nas se ne tiču, ki su nan dosadni, naporni, uporni, blesavi, patetični, jadni, previše politički nastrojeni, previše banalni, Naravno da odlutamo. Zamisli ka bismo u takvin razgovorima bili prisutni tijelun i umun, to bi bilo maltene smišno, pa od tih razgovora se i očekiva neko odvuajanje, di bismo bili da su svi u svojuoj punoj spojenosti u tako banalnin situacijama. zanimljivo, dakle. sigurno. spojenost je nešto nabijeno, a u situaciji u kuoj se priča o vrimenu, moreš malo propuhasto pričati i misliti na nešto drugo. a oni ča volu sanjuariti, njima je super, jer in ne treba ni poseban poticaj da odlutaju...sa me počelo zanimati i to lutanje sanjuarov, jer uvjerena san da moje lutanje i sanjarsko lutanje ni isto: moje misli griedu u budućnost i fokusiraju se na obuavljanje stvari ča ih morun obaviti, ili u najboljin slučaju osmišljuavanju nekoga novog projekta. to želin reći, moje tijelo je preneaktivno za muoj um, presporo i nezanimljivo, a moje misli su onako logične, jasne i fokusirane na neki cilj. čin nemaju cilj, one se okriću prema sebi, nekakvoj vrsti prezenta, i one ne znaju di bi, zabijaju se jedna u drugu ko u zatvoru, pa tako nastaju i svađe, prepirke, dolazi čak i do tučnjave. prezbijene, jedna drugoj griedu intenzivno na živci i samo čekaju kad će moći izuajti raširiti noge i ruke i utrkivati se jope jedna s drugun. one moraju hoditi paralelno. čin ih se stavi u mirovuanje...ne znun ča bi napisala o njima. uglavnom, eto.
S druge struanie, u zuadnje vrime sve više osićun zamor u razgovorima ki su previše dubinski, minuciozno analitični, frenetični, entuzijastično poviezani, i slično, iako su mi takvi prije zauzimali možda 75% komunikacije. A sada, sada se uvatin usred takvog razgovora, i nekako mi se ne dua završiti misao... i tako mi se učini da san prožvuakala neku raznovrsnu hruanu, pljunula je u pijuat, i unda je nako cijelu izmišanu vrnula nazad u usta. svi znuamo ovuaj osjećaj (nuadun se: iako san dosad naučila da ima ljudi kima se vakve situacije ne doguađaju, i to me uvik čudi, kako je moguće da se tuoj i tuoj osobi ne doguađaju, i kakova ta osoba ima pogled na svit općenito, ako ga izvučiva iz vlastitog iskustva. isto je s ljudima za kih se čini da nikad ne seru, da prostite, u izvornin smislu tie riči). Uglavnom, ča san tila reći.
Tijelo i gluava.
I dobro, nepoviezani su. većinu vrimena, ali ni baš tako cijelo vrime - ne. ali ne želin ovo ulaziti u svoju duševno-tjelesnu nepoviezanost, zapravo mi je ona samo bila povod da napišin nešto, pa je unda to nešto čak okej ispalo, unatoč tomu ča zapravo nis ništa zaključila, ali ni da pišin neki self-help, noup, pa mi je to ok, da more izvisiti zaključak, nek visi, da vidimo koliko more visiti. a ka ozreja, ka stvarno ozreja, unda ću ga moći ubrati, ili će mi gluava biti neder drugdi, nieću ni skužiti da je pua i neder potalagua, i možda izgnjili. al ne pada voće daleko od stabla, sigurno će mi se vrnuti i ova misao, i ova jabuka ozrejala, i sve će ostati u okrugu jednoga stabla, onoliko koliko se jedna krošnja more prostriti, a jua se nuadun da je baš to stablo, to di zreja jedna zrela misao-voćka, začuarano stablo i da će se sve razrišiti jednin potezun. kako san došla do ovie rečenice, to samo muoj um znua, kako san sada rekla, i pitanje je, ko i na počietku: jesan li jua, s obzirun na ovu svoju logoreju, u ulici Vanderkindere 338, Uccle, Bruxelles ili ne?
visi. neka visi.
Primjedbe
Objavi komentar