VID (GLEDANJE; POGLED)
o gledanju
vid, povezan s intelektualnim. s udaljavanjem, s promatranjem. gledanje kao pasivno stanje. kod mene vid nikad nije bio povezan s uočavanjem detalja okoline (aktivnim zanimanjem za), nikad me nisu zanimale stvari, uvijek su me zanimali samo ljudi, ali ono što se događalo među njima, u međuprostorima, u pukotinama, uvijek između, iza, preko, oko, pa sam negdje putem zaboravila (ili nikad nisam ni znala?). mene je uvijek zanimalo ono iza. sve je metafora. ništa ne postoji u sebi za sebe. sve je zamjena za. zato mi je priroda uvijek bila dosadna. sada također teško izaziva u meni nešto pogledom. moj pogled je analitički. kad gledam čovjeka, analiziram. a drveće je to što je, nije mi zanimljivo za analizu, dakle, nije mi zanimljivo. gledati u nešto. učim gledati. prolazim ulicom i gledam, tek sada vidim razne boje jeseni, vidim različite oblike lišća, svo to bezimeno drveće...formu.
oči u oči
oči su jedine koje mogu pogledati u oči. znam da to zvuči kao bezobrazna tautologija, ali, to je stvarno tako. niti jedan osjećaj na svijetu ne može biti intenzivniji od pogleda u oči. ali. postoje različite dubine, postoje različiti intenziteti, postoje slojevi. kad nesvjesno lažeš sebi o sebi, pa ni ne znaš da zapravo ne gledaš (u oči). to je najčešće, tu smo mi svi na svome. pravo gledanje u oči je kontakt sa svijetom. a mi svi bježimo od svijeta. jadni.
o sramu
a onda onaj pogled kad na trenutak stvarno vidiš drugoga, ali i njega je sram. taj je opasan jer je realan, tu je čovjek prošao kroz velove laži do vrška sebe - do šarenice očiju, gleda sramežljivo - tu se svraćaju pogledi. ne može se gledati u oči, ali bar postoji mogućnost, mogućnost da budeš tu, tik do!
o onima koji vide
a ima onih pogleda koji su došli da ostanu, koji se ne vraćaju u odaje posramljenosti. u te je teško pogledati. oni su svoje odživili, oni su svoje napravili, oni su putovali do vrška svojih očiju i sad stoje tu, stameni. kad imaš osjećaj da te neko vidi, bez osude (jer da bi došao do tu, morao se sto puta osramotiti), ali duboko duboko prolazi taj pogled, preduboko...
...sakrivaš se od njega, bježiš, odvikao si se od stvarnosti. pišem u drugom licu, ali da, to sam ja koja se sakrivam. malo je ljudi koji gledaju da bi vidjeli, ali naletila sam na par njih. dobro je jer ti postave prava pitanja. ali ne tvom egu (imaginarnoj napuhanoj konstrukciji) nego tebi, baš tebi: tko si ti?
na rubu si stolice. meni se tako nešto dogodilo jedan put na predstavi "I-Cure" bugarskog izvođača Ive Dimčeva. toliko me je izazvao da sam bila na rubu stolice. osjećala sam da svojom slobodom izaziva moju neslobodu. nisam znala jel bih izašla ili ostala. tako sam bila na rubu stolice. njegov pogled, jasan i izravan. izravnost je mač. mač je oštar. a ja sam navikla na /mekoću/. sve se nešto prelijevam iz posude u posudu. ne-forma. amorfnost.
o intimnosti i pogledu
U obilju brijanja za jednu večer i tako tih gluposti, kulerizma raznih vrsta i privremenog zadovoljavanja potreba uz divnu podlogu općeg bezboštva, ateizma, nihilizma i općeg duhovno-materijalnog propadanja, postoje oči. nedavno sam se upustila u jednu takvu avanturu, ali budući da ja spadam u ovu kategoriju koja više ne laže sebi, ali me je još uvijek sram, nisam tom čovjeku mogla pogledati u oči. i komunikacija ide, tijela pričaju, ali pogled, pogled - što bi rekao? rekao bi hvala ti. hvala ti što me dodiruješ. rekao bi previše možda. bilo bi preintimno. otkrio bi tajne koje pomno sakrivam, koje leže zaključane u raznim ormarićima duše. mogla bih ispasti prejadna. što je golotinja naspram ovakvog ogoljavanja? kakav je to pogled koji doista skida očima? erotski izaziva, znači da izaziva eros u tebi, život, ljubav, ali i bol i smrt! tu je pravi dvoboj. to je pravi izazivač!
a bez pogleda (s obje strane) možemo pustiti da to ostane jedna avantura, da se u taj kalup ulije i ukruti. s druge strane pristanak. oči još uvijek gledaju u pod. moment je prošao. ravnoteža je uspostavljena. pornografija svakodnevnice, svakonoćnice. bauštela đir.
zamjena ova dva pojma je tragedija današnjice. (vidi: Bela Hamvaš)
o slijepcima
jer svi moramo biti kul, a oni koji su se nalagali se ne moraju sakrivati jer njihove su oči maglovite, naučile su ne govoriti istinu. oni su zaključali vrata koja vode u dubinu pa se mogu zajebavati. ali imaju samo tu jednu malu prostoriju, i tu su nabili to nešto malo što stane u nju i otvorili širom prozore. a sve drugo? a cijelo ono baršunasto i zlatno prostranstvo rasuto iza te prostorije...? gnjili. bez provjetravanja - gnjili. pretvara se u smrdljivu močvaru. tu jedno malo biće umire od nedostatka kalcija. tu se skuplja prašina po kutevima. tu se gube zubi. tu opada kosa. tu se nokti razlistavaju. tu rastu zanoktice. tu se suši koža. zadah iz usta poprima kvalitetu otpadnih voda.
- a ona soba, kupljena na kredit. opremljena na kredit. otvorila je širom svoje prozore da svi vide što tu ima. a gle ovo, a gle ono. sve nakrcano. onaj koji gleda vidi da to sve nema pokrića. ovaj se trudi objasniti ( i objašnjava neprestano, logoreja takva da mu se slina skuplja na rubovima ustiju) da on super živi u toj sobi, i gle , tu ima mali krevetić, sve je to odlično i opremljeno. i malu kuhinjicu i sve. ikea. a ona vrata je zakračunao, a ključ je čak odnio rastaliti. ne znam što da kažem. taj poluživot. tako sam sretna što sam barem otkrila da postoje vrata. a silazak tek počinje...
o tek izglegnutima, elem skoro slijepima
mi izlegnuti iz jajeta, mi jadni zalizani, očerupani, mi koji šepamo na jednoj nozi, mi pogrbljeni, pokleknuti, nas je sram pogledati. to je cijena palog kulera. znaš kako je biti moćan (= ne osjećati zapravo), svjestan si sigurnosti koja ti se time pruža, znaš kako si to osigurati, znaš kako ostati udaljen, kako postaviti prepreku, kako odgurnuti, kako maknuti od sebe. ljudi dolaze preblizu, treba ih maknuti. ah, ta iluzija blizine. skrivena želja za drugim koja se opet manifestira odbacivanjem drugog od sebe. ah, ljubav, najteža, najteža.
o gledanju
vid, povezan s intelektualnim. s udaljavanjem, s promatranjem. gledanje kao pasivno stanje. kod mene vid nikad nije bio povezan s uočavanjem detalja okoline (aktivnim zanimanjem za), nikad me nisu zanimale stvari, uvijek su me zanimali samo ljudi, ali ono što se događalo među njima, u međuprostorima, u pukotinama, uvijek između, iza, preko, oko, pa sam negdje putem zaboravila (ili nikad nisam ni znala?). mene je uvijek zanimalo ono iza. sve je metafora. ništa ne postoji u sebi za sebe. sve je zamjena za. zato mi je priroda uvijek bila dosadna. sada također teško izaziva u meni nešto pogledom. moj pogled je analitički. kad gledam čovjeka, analiziram. a drveće je to što je, nije mi zanimljivo za analizu, dakle, nije mi zanimljivo. gledati u nešto. učim gledati. prolazim ulicom i gledam, tek sada vidim razne boje jeseni, vidim različite oblike lišća, svo to bezimeno drveće...formu.
oči u oči
oči su jedine koje mogu pogledati u oči. znam da to zvuči kao bezobrazna tautologija, ali, to je stvarno tako. niti jedan osjećaj na svijetu ne može biti intenzivniji od pogleda u oči. ali. postoje različite dubine, postoje različiti intenziteti, postoje slojevi. kad nesvjesno lažeš sebi o sebi, pa ni ne znaš da zapravo ne gledaš (u oči). to je najčešće, tu smo mi svi na svome. pravo gledanje u oči je kontakt sa svijetom. a mi svi bježimo od svijeta. jadni.
o sramu
a onda onaj pogled kad na trenutak stvarno vidiš drugoga, ali i njega je sram. taj je opasan jer je realan, tu je čovjek prošao kroz velove laži do vrška sebe - do šarenice očiju, gleda sramežljivo - tu se svraćaju pogledi. ne može se gledati u oči, ali bar postoji mogućnost, mogućnost da budeš tu, tik do!
o onima koji vide
a ima onih pogleda koji su došli da ostanu, koji se ne vraćaju u odaje posramljenosti. u te je teško pogledati. oni su svoje odživili, oni su svoje napravili, oni su putovali do vrška svojih očiju i sad stoje tu, stameni. kad imaš osjećaj da te neko vidi, bez osude (jer da bi došao do tu, morao se sto puta osramotiti), ali duboko duboko prolazi taj pogled, preduboko...
...sakrivaš se od njega, bježiš, odvikao si se od stvarnosti. pišem u drugom licu, ali da, to sam ja koja se sakrivam. malo je ljudi koji gledaju da bi vidjeli, ali naletila sam na par njih. dobro je jer ti postave prava pitanja. ali ne tvom egu (imaginarnoj napuhanoj konstrukciji) nego tebi, baš tebi: tko si ti?
na rubu si stolice. meni se tako nešto dogodilo jedan put na predstavi "I-Cure" bugarskog izvođača Ive Dimčeva. toliko me je izazvao da sam bila na rubu stolice. osjećala sam da svojom slobodom izaziva moju neslobodu. nisam znala jel bih izašla ili ostala. tako sam bila na rubu stolice. njegov pogled, jasan i izravan. izravnost je mač. mač je oštar. a ja sam navikla na /mekoću/. sve se nešto prelijevam iz posude u posudu. ne-forma. amorfnost.
o intimnosti i pogledu
U obilju brijanja za jednu večer i tako tih gluposti, kulerizma raznih vrsta i privremenog zadovoljavanja potreba uz divnu podlogu općeg bezboštva, ateizma, nihilizma i općeg duhovno-materijalnog propadanja, postoje oči. nedavno sam se upustila u jednu takvu avanturu, ali budući da ja spadam u ovu kategoriju koja više ne laže sebi, ali me je još uvijek sram, nisam tom čovjeku mogla pogledati u oči. i komunikacija ide, tijela pričaju, ali pogled, pogled - što bi rekao? rekao bi hvala ti. hvala ti što me dodiruješ. rekao bi previše možda. bilo bi preintimno. otkrio bi tajne koje pomno sakrivam, koje leže zaključane u raznim ormarićima duše. mogla bih ispasti prejadna. što je golotinja naspram ovakvog ogoljavanja? kakav je to pogled koji doista skida očima? erotski izaziva, znači da izaziva eros u tebi, život, ljubav, ali i bol i smrt! tu je pravi dvoboj. to je pravi izazivač!
a bez pogleda (s obje strane) možemo pustiti da to ostane jedna avantura, da se u taj kalup ulije i ukruti. s druge strane pristanak. oči još uvijek gledaju u pod. moment je prošao. ravnoteža je uspostavljena. pornografija svakodnevnice, svakonoćnice. bauštela đir.
zamjena ova dva pojma je tragedija današnjice. (vidi: Bela Hamvaš)
o slijepcima
jer svi moramo biti kul, a oni koji su se nalagali se ne moraju sakrivati jer njihove su oči maglovite, naučile su ne govoriti istinu. oni su zaključali vrata koja vode u dubinu pa se mogu zajebavati. ali imaju samo tu jednu malu prostoriju, i tu su nabili to nešto malo što stane u nju i otvorili širom prozore. a sve drugo? a cijelo ono baršunasto i zlatno prostranstvo rasuto iza te prostorije...? gnjili. bez provjetravanja - gnjili. pretvara se u smrdljivu močvaru. tu jedno malo biće umire od nedostatka kalcija. tu se skuplja prašina po kutevima. tu se gube zubi. tu opada kosa. tu se nokti razlistavaju. tu rastu zanoktice. tu se suši koža. zadah iz usta poprima kvalitetu otpadnih voda.
- a ona soba, kupljena na kredit. opremljena na kredit. otvorila je širom svoje prozore da svi vide što tu ima. a gle ovo, a gle ono. sve nakrcano. onaj koji gleda vidi da to sve nema pokrića. ovaj se trudi objasniti ( i objašnjava neprestano, logoreja takva da mu se slina skuplja na rubovima ustiju) da on super živi u toj sobi, i gle , tu ima mali krevetić, sve je to odlično i opremljeno. i malu kuhinjicu i sve. ikea. a ona vrata je zakračunao, a ključ je čak odnio rastaliti. ne znam što da kažem. taj poluživot. tako sam sretna što sam barem otkrila da postoje vrata. a silazak tek počinje...
o tek izglegnutima, elem skoro slijepima
mi izlegnuti iz jajeta, mi jadni zalizani, očerupani, mi koji šepamo na jednoj nozi, mi pogrbljeni, pokleknuti, nas je sram pogledati. to je cijena palog kulera. znaš kako je biti moćan (= ne osjećati zapravo), svjestan si sigurnosti koja ti se time pruža, znaš kako si to osigurati, znaš kako ostati udaljen, kako postaviti prepreku, kako odgurnuti, kako maknuti od sebe. ljudi dolaze preblizu, treba ih maknuti. ah, ta iluzija blizine. skrivena želja za drugim koja se opet manifestira odbacivanjem drugog od sebe. ah, ljubav, najteža, najteža.
Primjedbe
Objavi komentar