Jedno je sigurno:
bura je živa. Sve je jedna velika drama: ogromni bori, čempresi, crnike se
povijaju pred njun. Njiezini zamasi su isprekidani, nepredvidljivi, naprasni i
pokošivaju sve pred sobun. Ali, njiezin dah raščišćiva, razbistriva i nika nieš
viti Velebit tako lipo, tako ćuaro, tako jasno pred sobun ko ka ga ona očisti.
Nema šanse da zaburaviš na nju. Ljudi griedu okolo pokriveni preko gluavie,
stišću se u se koliko god muogu – i to ako baš moraju izuajti iz kuće. Grile
tuču, a roba – suha za puo ure – plieše ponesena njiezinin nepravilnin ritmun.
Ona udiše živuot u sve neživo, u sve ča je zaspalo. najedanput se sve ča se more micati – miče,
povija, plieše, tučie, udara – cijelo selo je jedan luđuački plies prirode i
društva. Ko puas ka ga puštiš s lanca, ona se širi i izvija, udara i razbija sve kolo sebe, luda od života,
luda od slobodie, luda od zruaka ča ga udiše. To ni vrime za ljude da budu
vanka. To je vrime od bure. Spušti gluavu i išći zaklon. Pušti je neka divljua.
Ali bura je zapravo dobroćudni vetar. Mluadi vetar. Nekako je cijela bjelodana,
ko i vrime ča donosi. Pokuaže sve ča ima, ne sakriva. Pa ko ti se sviđa dobro,
ko ne, ki ti je kriv. Ali ne laže, ne sakriva, ona rastvara, rašćariva,
razdanjiva. Sunce i bura su prijateljice i ono se smijie dok se bura spušta na
zemlju i čini darmar.
A mi? Mi muali
ljudići? Mi se zakabunuamo i zakolutuamo ispri kalijeve, pećice ili klime, kako
ki čua ima. Ko nuas nema centralnog. Većina ljudi grije samo jednu prostoriju,
ko i prije sto godin, i svi ukućani, htili ili ne htili, gravitiraju prema
njuoj. Drastično se smanjiva tuširanje, a pruanje kosie se doguađa jedan put
sedmično. Trpiš pišuanje i ono drugo koliko god moreš jer ne želiš u zahod. Zahod
ti je nuajgori neprijatelj. Ili tečieš do zahoda uključiti grijalicu i unda se vraćaš
za puo ure. Tuširaš se ekspresno i najpraktičnije moguće. Ali ka si se već uspi
svući i ući u tuš, unda nikako da izuajdeš jer nijedna grijalica na svitu ne
more buru izvući iz prostorije.
Ali, da ne bi
ispalo da je bura neka zajebancija. Juaka je to sila. To san posvjedočila u svojuoj kući. Did mi se
razboli i dobi upalu pluć, još se ni oporavi. Baba vidi da did ne jidie, ljuta
je na sve, na dida i na bolest i na smrt. Cijeli dan nešto viče, opominje,
kudi, smrknula se onako puognuta i gljeda svih iskosa. Ljuta je na živuot ča je
takav. Ne želi ona umriti. Ljuta je na dida ča ne jidie, ko da je un kriv,
ljuta je na ljude kolo sebe, ko da su oni krivi ča je did bolestan. A ča će
jadna, ne more se ljutiti na buru, ne more se ljutiti na starost, ne more se
ljutiti na bolest. Ne more se ljutiti na to ča živuot traje koliko traje. Ali
na tu nepravdu se morua ljutiti pa se ljuti na sve drugo ča joj duojde pod
ruku. Svaki dan moli baba krunicu, a stric (njiezin srednji sin) dolazi i
govori da se umriti morua. Ona to znua, ali ga kudi: ča moruaš to govoriti?
Baba me već bar
misec dan pilua da di su joj dvi intime ( za onih ki ne znaju, intima je
jastučnica) ča ih je mati bila uzela oprati i odunda ih nema. To me pita svakih
puar dan, a jua nikako da potruažin te proklete intime. Nikako se ne muogu
ubuaciti u tuaj film da su te intime toliko bitne, da su joj toliko u gluavi,
da me uspije pitati za njih svaka tri dana. I tako meni kroz jedno uho unutra,
a kroz drugo oma vanka. Intime, intime – nieš mi ti, svi su kušini obučeni, pa
ča sada da te dvi intime falu jebemu? I neki dan me je jope pitala za te
intime, onako cijela puognuta i jadna zbog dida i bure, i rečin jua sebi, pa
jebemu marto, ča ima veze ča ne kužiš, poj potruažiti te intime, olakšuaj joj
tu vagu ča preteže na krivu struanu. Čak i ako ne razumiš! Kako san ih lako našla doma, za puar minuti, i
unda mi je bilo baš žua. Ohola mladosti! Ka jua u starosti budin htiti svoju
kopiju Proljeća Ivana Galeba ku mi je darova Šimić prije puar godin i ka mi se
unuci budu smijati, unda ću se sititi intime. ona je naviezla te intime, ko ča san jua ispocrtala (znun da to ni rič) tu knjigu.
Muoj did ne čuje
dobro, ali nuajbolje čuje babu. Valjda se je naviknu na njiezinu frekvenciju. Ona
se ljuti ča un ne čuje. Ona se ne sažaljiva nad njin – di će se sažaljivati nad
nekin ki joj je životni suputnik, drug, ki je dio njie? I sa ka je un bolestan,
prelazi i na nju, ko da je dio njie bolesno, ko da je skužila da bolest postoji
i da to ni mačji kašalj. Da je to ozbiljna stvuar. Meni nikako ni jasno kako se
ljudi moru zafrkivati sa smrti. Ka govoru, pa ča ima veze da ćeš umriti, svi
umiremo.
Digle su se
temperature, ali did je još u postelji. Kuašlje i sluab je. Nuadun se da će se
dignuti, da će jope pomalo vući onu nogu po kući. Un ne govori puno, ali ima tu
neku dobrotu u sebi, he does things.
Ovo leto bi mi bez pitanja svaku večer uključivua tabletu protiv kumaric. Pa unda
mi je bez pitanja rastega konuop na balkonu da bi mogla sušiti kostim i
šugamun. pa mi je stalno otčepljivua zahod jer vodokotlić ne ruadi baš dobro (a
jua san znala da će un to načiniti pa nikad nisan naučila/shame on me). Nika se
ne žali, uvik misli na druge, uvik pamti ča si ji, ča voliš, uvik te nudi s
hruanun, uvik me pita jeli mi dovoljno vruće u sobi, da upualin grijalicu. Čovik
i po, od njega se ima itekako čua naučiti o tomu kako postupati s ljudima, kako
biti brižan, kako voliti.
I tako, morala
san vo napisati jer mi se već motua po gluavi danima. Mene bura zabuavlja jer
san juaka, i ona je juaka, ali ča je sa slabima? To je valjda živuot, a živuot
na otoku, ki je na vjetrometini, odvojen od kopna sa svih struan, sun,
izoliran, oderan vjetrima...ča reći? možda je vako prirodnije. Ti i vetar u
životnoj koreografiji?
Evo čujin joj
gluas (jua san na katu), ali to ni gluas nego žalopojka...
Primjedbe
Objavi komentar