a ti vjeruješ
samo algama
koje
žive samo za sebe
kako se obratiti
otoku (ojki et ej jodio)
zagledaju se u
mene sva neba koja prolaze nad kućom moje babe
sva neba, svi scenariji,
sve konstelacije
kako se obratiti
pustim ulicama koje tebe vode
i čija su pitanja
zastarjela, ostala negdje u prošlosti
negdje u
odgovori ti
ulicama. trčiš kroz njih da ih slučajno ne bi primijetila
jer ne govoriš
njihov jezik
ti se mukom provlačiš
kroz njihova uska pitanja
prvo puštaš da te
stisnu
a onda se sjetiš
da si ti sve to
ostavila iza sebe
da si ti jedan
pravi čovjek, da si se ti skockala
u tvornicama
čovječnosti
i sve.
dok god su
postojali pravocrtni utori
pa si se kao
tetris rasplinjavala zajedno s njima u ništavilo.
a sad kad ulice
zahtijevaju od tebe da se saviješ
ti znaš samo
jednu psovku koju si čula od čistačica u menzi
jebeš im mater
tek sada, u ovoj pustoj ulici
ta je psovka
zazvonila i eksplodirala
skačeš od veselja
u pičku materinu
o bože sve se
smiješalo
trnovit je put do
zvijezda,
a ti si htjela ići
mramornim zavojitim stepenicama
u bjelinu.
😀
OdgovoriIzbriši