ZUMBULI

I.

nešto je vuče tom odvratnom čovjeku, nešto je vuče. svjesna da njen sljedeći korak ima u sebi već unesen, nepromjenjiv kurs, ona tvrdoglavo odbija krenuti. bogovi se smiju

II.

postoji snaga toliko jaka da svojevoljno upravlja njime ključanjem krvi a on se pita, o bože, zašto imam ovoliko snage, pa udara glavom o zid, ali brzo odustaje jer ne voli bol. i mrzi se zbog toga, ali ono iznutra i dalje ključa i vrije i ne da razumu svjetla nego ga goni pa on ide krvavih očiju u naručaj one koja bezumno jaše po njemu dok joj se potpuno ne preda, ili skoro potpuno, barem dok ga ne iscrpi, dok zadnji atom lažnog znoja ne ishlapi u prvim zrakama jutra

III.

vraća joj se onaj stari prkos, onaj sjaj u očima, kreće se uspravno, zna gdje ide, sjeda čvrsto, zauzima oblik, oko nje se nakupljaju atomi smisla. to zračenje prodire mu u kosti, rastvara molekule sjećanja na onu prozračnu predanost njenom sigurnom vodstvu, onu neograničenu snagu u kostima, i on popušta. ona se obavija oko njegovih kostiju, olabavljuje mu namjeru

IV.

riječi mu se skupljaju na rubovima usnica, skupljaju na rubovima usnica, skupljaju na rubovima. nešto u njemu spava, već dugo

V.

u bljesku ljekovitog ludila, diže pogled i vidi je, svoju snagu, svoju ljepotu. prilazi joj i zagrli je kao onda, samo čišće. i u toj pukotini, u tom rascjepu, na međi svjetova isprepliću se u smisao

VI.

ali jao! uvid je samo trenutak. prestrašile se duše i usukale natrag u neuralgičnu ranu svojih malih istina, portal se zatvorio. ipak su robovi vremena

VIII.

otišla je da mu ostavi možda na pragu i pobjegne. ne, da mu ostavi možda na prozoru, pokuca i sakrije se. ne, da mu dođe na vrata s možda, ranjenom pticom. ne, da pokuca i ostane, da uđe, da ode, da sjedne. tri zime. tri zime su prošle a onda se obrušila na možda svom snagom i skakala po njemu do idućeg kolovoza, dok smokve nisu popadale i dok zelenim livadama nije zapuhao snažan vjetar. čahura se otkotrljala, a noćna leptirica uporno se zabijala u prozor

VIII.

bili smo tamo, zašto mi ne vjeruješ, to se dogodilo, zašto mi lažeš, nazvat ću ga, reći ću mu, nemoj molim te, hoću!  da mu kažem, da mu kažem, što ćeš mu reći, da mu kažem, nemaš mu što reći, imam, da mu kažem, da ga pitam

IX.

na proljeće je dobila pismo koje je mirisalo na zumbule. na zumbule. odmah je znala da se na njega netko prvo posrao, a onda ga namirisao.  ni nakon što je pismo stavila u kutiju, koju je stavila u još jednu kutiju, pa u još jednu i još jednu, prokletih zumbula nije se mogla riješiti. povraćala je skoro mjesec dana 

* They also know how to play with false dice; and so eagerly did I find them playing, that they perspired thereby. Nietzsche